autor: dr. Zijad Ljakić
Pošto tema savremeni menhedž davanja olakšica zahtijeva da se spomenu određeni učenjaci, daije i radnici na polju dave po imenima lijepo je napraviti jedan uvod u kojem bi se pojasnile sljedeće tri stvari: propis davanja odgovora novotarima, da li se javno spominjanje imena u ovom kontekstu smatra gibetom i da li je ispravna izreka "meso učenjaka je otrovno".
Što se tiče davanja odgovora novotarima, složni su imami selefa da su novotari, pa čak bili oni od učenjaka, isposnika i zahida, da su mnogo puta štetniji od fasika grešnika. Zato jer novotari i ako imaju dobrih djela njihova akida ih upropasti.
Kaže imam tabi'ina Seid ibn Džubejr: "Da mi se sin druži sa fasikom polovičnim sunetlijom draže mi je nego da es druži sa pobožnjakom novotarom" .
Kaže imam Sufjan Es-Sevri: "Novotarija je draža Iblisu od grijeha, jer od grijeha čovjek učini tevbu, a od novotarije se ne čini tevba" .
Kaže imam Šafija: "Da Allah sretne čovjeka sa svakim grijehom osim širka bolje mu je nego da ga sretne sa nečim od ovih novotarija" .
Kaže imam Malik: "Da čovjek učini sve velike grijehe, osim širka Allahu, a bude čist od ovih novotarija ući će u Džennet" .
Kaže Šejhul-Islam Ibn Tejmije: "Neki čovjek je rekao Ahmedu ibn Hanbelu: 'Teško mi je da kažem taj čovjek je takav a taj čovjek je takav ...'. Pa mu je odgovorio: 'Ako ti budeš šutio i ja budem šutio pa kad će neko ko ne zna znati razdvojiti ispravno od neispravnog (misli na hadis)'. Poput imama novotara koji su došli sa stavovima i ibadetima oprečnim Kur'anu i Sunnetu, pojašnjenje njihovog stanja i upozoravanje Ummeta od njih je vadžib oko čega su složni muslimani. Čak je upitan Ahmed ibn Hanbel: je li tebi draže da čovjek posti, klanja i bude u 'itikafu ili da priča o novotarima? Odgovorio je: 'Kada posti, klanja i 'itikafi on to radi samo za sebe, a kada govori o novotarima onda je to za muslimane, a to je bolje'. Znači pojasnio je da je činjenje opće koristi za muslimane u njihovoj vjeri vrsta džihada na Allahovom putu. Jer je čišćenje Allahovog puta, Njegove vjere, pravca i Šerijata, i odbacivanja njihovog zulma i napada fard kifaje oko čega su, takođe, muslimani složni. Da Allah ne pošalje nekog ko će otkloniti štetu ovih (novotara) nastao bi fesad u vjeri, a taj fesad je štetniji od štete okupacije nevjerničkih vojnika, jer ovi kada okupiraju muslimane ne pokvare im srca i ono što je u njima od vjere osim da to bude usput, dok ovi (novotari) od samog početka kvare srca" .
Takođe, kaže u kontekstu korenja novotara i pojašnjavanja vrijednosti onih koji im se suprostave sa dokazom i jakim argumentom: "Odgovori mu'atezilima i kaderijama i pojašnjenje protivrječnosti njihovih stavova u sebi sadrži slamanje novotara i raskrinkavanje njihovih stavova, a onaj ko to radi je poput mudžahida pobjednika. Dakle, onaj ko odgovara novotarima je mudžahid, a Jahja ibn Jahja bi čak govorio: 'Braniti Sunnet je bolje od džihada'" .
Da li je javno prozivanje novotara zabranjeni gibet
Što se tiče javnog poimeničnog prozivanja novotara da li to spada u zabranjeni gibet to zavisi od situacije. Tako su učenjaci izdvojili iz opće zabrane gibeta određene situacije. Imam Nevvevi je u svojoj knjizi "Rijadus-salihin" naveo poglavlje pod naslovom "Poglavlje o onom što je dozvoljeno od gibeta", pa kaže: "Znaj da je gibet dozvoljen kada za to postoji opravdan šerijatski cilj koji se ne može postići osim sa gibetom, a on ima šest vrsta". Pa je pod četvrtom vrstom spomenuo upozorenje i savjet muslimanima od nečijeg zla, te je nabrojao šta sve ulazi pod ovu vrstu, poput: gibeta slabih ravija u prenošenju hadisa, gibetu nepravednih svjedoka i tako dalje. Između ostalih spomenuo je i fakiha uči kod bidatora ili grešnika, pa se boji da će mu naštetiti, tada ga treba posavjetovati i pojasniti njegovo stanje, pod šartom da mu je namjera davanje savjeta. A pod petom vrstom je spomenuo čovjeka koji javno čini grijeh ili novotariju.
Kaže Hasan El-Basri: "Gibet novotara nije gibet" . I kaže: "Trojicu je dozvoljeno gibetiti: novotara, fasika koji javno griješi i vladara zalima" .
Kaže Ibn Kutejbe: "Može pomisliti onaj ko ne zna od ljudi i koji ne stavlja stvari na njihovo mjesto da je ovo gibet učenjaka ... a nije tako kao što oni misle ..."
Da bi kritika učenjaka ili daija bila dozvoljena spominjući njihova imena učenajci su postavili određene šartove. Pa tako imam Ibn Nasiruddin Ed-Dimeški u svojoj knjizi "Er-Reddu el-vafir" spominje tri šarta: prvi - da onaj koji govori poznaje stepene ljudi, njihova stanja u skretanju, pravednosti i razlike među njima u njihovim riječima i djelima, drugi – da bude bogobojazan, nepristrasan, da ne slijedi strasti i prohtjeve svog nefsa i da nije brzoplet i treći – poznavanje razloga i povoda zbog kojih se ocjenjuje neki čovjek da je novotar ili da je skrenuo sa ispravnog menhedža .
Zbog toga onaj koji govori o islamskim džematima i učenjacima treba da zadovolji neke šartove od kojih su:
Prvi – da se provjeri govor koji se želi kritikovati, tj. da ne gradi svoju kritiku na nečemu što mu je neko prenio bez provjeravanja vjerodostojnosti istog. Zato je rečeno "Slabost vijesti su njihove ravije", tj. da oni koji prenose vijesti često ih ne prenose onakve kakve jesu, nego dodaju ili oduzmu. Allah Uzvišeni je postavio princip koji kada bi ga se držali islamisti nestalo bi mnogih razilaženja i nerazumijevanja među njima:
"O vjernici, ako vam nekakav griješan čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete"
(prijevod značenja, El-Hudžurat; 6. ajet)
Drugi – čitanje govora ili njegovo slušanje sa smirenošću, zadovoljstvom i lijepom namjerom, a ne sa ciljem kritike i provjeravanja. Takođe, treba tražiti svom bratu opravdanje i izlaz za kazano i napisano, pa ako nađe opravdanje dobro i jest a ako ne nađe istina je preča da se slijedi. Jer Allahovo zadovoljstvo je cilj koji se ne ostavlja a zadovoljavanje ljudi je cilj koji se ne može ostvariti, pa zato čovjek treba da da prednost onome što se ne ostavlja nad onim što se ne može ostvariti.
Treći – da govori o bitnim stvarima i da ne prenosi osim pitanja u kojima ima koristi i koja su vrijedna pažnje. Uz sve ovo na njemu je da vodi računa o argumentima, upotrebljavanju najljepših metoda u obraćanju, da bira riječi i da se kloni pogrdnih, uvredljivih i ružnih izraza. Ako mu istina postane jasna a ona je na strani protivnika da je prihvati.
Nažalost, mnogi oni koji se upuste u kritiku i savjetovanje drugih pišući odgovore na određene riječi, izreke ili knjige, upadaju u mnoge greške od kojih su najpoznatije sljedeće: vađenje riječi iz konteksta, izražavanje radosti kada druga strana griješi, spominjanje loših djela a sakrivanje dobrih i slično tome.
A što se tiče menhedža prilikom kritikovanja da se spominju loše djela a sakrivaju dobra, ovaj menhedž je Ibn Tejmije nazvao "Menhedžu muha", pa kaže: "Neki ljudi, kada kritikuju boleno kritikuju, zaboravljaju dobra djela i osobine a spominju samo loše. Oni su poput muha: ostavljaju zdrave dijelove tijela a slijeću na rane i nečiste dijelove tijela. Ovo je dokaz malodušnosti i pokvarenog karaktera" . A na drugom mjestu pojašnjava Ibn Tejmije ispravan menhedž po ovom pitanju, pa kaže: "Kada se u jednom čovjeku nađe i dobro i zlo, dobročinstvo i grijesi, pokornost i neposlušnost i Sunnet i novotarija, zaslužuje od prijateljstva i nagrade shodno onoliko koliko ima u njemu hajra, i zaslužuje od neprijateljstva i kazne onoliko koliko ima u njemu zla" . Ovo je naravno, menhedž kada se ocjenjuje kompletna ličnost a ne kod bilo koje kritike. Ispravno je da kritičar kada želi pojasniti greške onog koga kritikuje ili želi odgovoriti nekom ko je pogriješio u tom slučaju nije obavezan spomenuti njegove dobre osobine, za razliku od donošenja općeg stava o ljudima i džematima, tada se spominju i dobre i loše osobine.
Kaže šejh Ibn Usejmin pojašnjavajući razliku između odgovora na onog ko je pogriješio i između biografije i ocjenjivanja: "Kada čovjek govori o nekoj ličnosti a želi da ga ocijeni kao kompletnu ličnost, u tom slučaju treba spomenuti njegove dobre i loše osobine, a zatim donosi sud shodno njegovom stanju: pa ako prevladaju dobre osobine pohvali ga, a ako prevladaju loše osobine pokudi ga. A ako želi prilikom govora o nekoj ličnosti da odgovori na njegovu novotariju tada ne treba da spominje njegove dobre osobine, jer spominjanje dobrih osobina u situaciji kada se odgovara na njega čini sam odgovor slabim i neprihvatljivim."
"Meso učenjaka je otrovno"
Ovo je izreka koja je u svojoj osnovi ispravna, tj. grijeh ogovaranja učenjaka nije isti kao grijeh ogovaranja običnih ljudi. Međutim, ovo je jedan od primjera pogrešnog razumijevanja nekih pojmova i izreka. Pa je tako pitanje vrednovanja i ocjenjivanja ljudi doživjelo svoju devijaciju u vremenu u kojem živimo. Čovjek se vrednuje po mnoštvu njegovih djela a ne po njihovoj ispravnosti, ili se vrednuje po količini njegovih napisanih knjiga a ne po tome da li su one u saglasnosti sa Kitabom i Sunnetom. Pa se tako ljudi ne vagaju vagom Kur'ana i Sunneta nego vagom strasti i prohtjeva, a kaže Abdullah ibn Mes'ud: "Ekonomičnost u Sunnetu je bolja od zalaganja u novotariji."
U narednom tekstu slijedi nekoliko primjera koji dokazuju neispravnost ovakvog ocjenjivanja ljudi.
Primjer Havaridža
Ova sekta je nastala nakon bitke Siffin koja je bila između Alije i Muavije, radijallahu anhuma. Razlog nastanka ove skupine je gorljivost za Allahovom presudom (koja nije bila usklađena sa Kitabom i Sunnetom) i odbijanje presuđivanja po mišljenjima ljudi, a njihova je poznata krilatica "Presuda pripada samo Allahu", ovo su bile riječi istine sa kojima se želio batil. Od njihovih aktivnosti je da su činili veliki zulum u vrijeme hilafeta Emevija, pobjeđivali su vojske Hadždžadža jednu za drugom, pa čak su ga i okružili u Kufi kada je na čelu haridžijske vojske bila žena Gazala. A što se tiče njihove bogobojaznosti i ibadeta dovoljno je da spomenemo opis najiskrenijeg čovjeka kao što je došlo u Sahihu Buharije i Muslima, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisujući Havaridže a obraćajući se ashabima: "Omalovažavat ćete vaš namaz naspram njihovog namaza, vaš post naspram njihovog posta i vaš tilavet Kur'ana naspram njihovog tilaveta". Pa šta misliš kakav je to bio ibadet naspram kojeg su ashabi, a oni su najbolja stvorenja poslije vjerovjesnika, omalovažavali svoj ibadet? Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, išao da razgovara sa njima opisao je kako ih je zatekao: "Čuli su se glasovi od učenja Kur'ana poput zujanja pčela". A što se tiče njihove hrabrosti u borbi dovoljno je to što je preneseno u istorijskim knjigama o vremenu njihove borbe protiv Emevija. Prenosi se da je njihovo junaštvo dostizalo stepen nadprirodnog ponašanja, da jedan čovjek od njih savlada čitav odred druge vojske. U biografiji vođe Haridžija Šebiba ibn Jezida Šejbanija se prenose njegova velika junaštva, sa još sto dvadest svojih sljedbenika porazio je pet vojskovođa sa njihovim vojskama koje je protiv njega slao Hadždžadž. A sve ove borbe i ova junaštva, po njihovom mišljenju, su bile vođene radi Allaha, radi otklanjanja zulma i uspostavljanja Allahovog Šerijata. A što se tiče njihove iskrenosti, oni se smatraju najiskrenijom islamskom sektom. Zbog toga su imami hadisa, između ostalih i Buharija, prihvatali hadise od nekih Havaridža zbog toga nisu lagali u prenošenju hadisa. A to je zato što im je od akide da je laganje kufr koji izvodi iz Islama.
Njihov status po vagi Šerijata: presudio im je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Izlaziće iz Islama kao što izlazi strijela iz luka", i kaže: "Ako bi ih sreo poubijao bi ih kao što je ubijen narod Ada", "Najgora ubijena stvorenja pod nebeskim svodom", "Psi Vatre", "Kada bi znali oni koji će ih ubiti šta će naći kod Allaha ostavili bi činjenje dobrih djela", i mnogi drugi hadisi a svi su vjerodostojni. Ashabi su bili složni da se treba voditi borba protiv njih. Muhadisi su naslovljavali poglavlja u svojim knjigama "Poglavlje o borbi protiv Havaridža". Muslim je u svom Sahihu zabilježio hadise u kojima je došla naredba borbe protiv Havaridža u deset različitih rivajeta, a neke od njih je zabilježio i Buharija u svom Sahihu. Učenjaci su se razišli oko tekfirenja Havaridža, većina je na stavu da nisu kjafiri.
Njihov status po izvitoperenoj vagi (po kojoj je ibret u mnoštvu djela a ne u njihovoj ispravnosti): oni su uložili lijepog truda za Islam, oni su ljudi koji imaju najviše ibadeta i učenja Kur'ana, takođe, oni su od onih koji su najviše zahtijevali da se sudi po Šerijatu, najviše su se istakli u borbi protiv zalima. Oni su zahidi na dunjaluku i bogobojazni muslimani. Sve ove stvari svjedoče za njih da su ispravne vjere i menhedža a ne kao što kažu oni koji su strogi u šeriajtskim pitanjima. To je njihov ibadet, pa i vi obožavajte Allaha onako kako Ga i oni obožavaju ili u protivnom šutite.
Primjer mu'atezile Amra ibn Ubejda (80-144. po Hidžri)
U početku je Amr bio od učenika Hasana El-Basrija (on je od starijih imama tabi'ina, umro 110. po Hidžri), zatim je potpao pod uticaj Vasil ibn Ata'a te je postao od najvećih mu'atezilskih daija i učenjaka. Imao je mnogo znanja i veoma lijep ahlak, tako da o njemu kaže Hasan El-Basri: "Ovo je prvak omladine iz Basre da nije došao sa novotarijom", tj. da nije bio od Mu'atezila. Činio je mnogo ibadeta po čemu je bio poznat u to vrijeme, takođe, isticao se u zuhdu. Savjetovao je vladare, nije se bojao njihove sablje i nije uzimao hedije od vladara, da ga je čak po tome pohvalio Ebu Džafer El-Mensur abasijski halifa.
Šerijatski sud o Amru ibn Ubejdu: dovoljno je da uzmemo stav selefa o njemu, tj. njihovu kritiku i upozorenje na njega kao i njihovo izbjegavanje da se druže sa njim. Kaže imam Ebu Hanife: "Allah neka prokune Amra ibn Ubejda, jer je on ljudima otvorio put prema Ilmul-Kelamu (islamska skolastika od kojeg nema koristi), čak su neki od selefa davali prednost Hadždžadžu, fasiku i fadžiru uz sav njegov zulum i ugnjetavanje, nad Amr ibn Ubejdom nizbog čega drugog nego zbog novotarije Amra. Kaže Selam ibn Ebi Muti'i: "Ja se više nadam (Allahovoj milosti) za Hadždžadž ibn Jusufa nego za Amra ibn Ubejda, jer je Hadždžadž ibn Jusuf ubijao ljude samo zbog dunjaluka, a Amr ibn Ubejd je došao sa novotarijom pa su ljudi (zbog nje) ubijali jedne druge" . Prenosi Hatib Bagdadi u svojoj povijesnoj knjizi da je Junus ibn Ubejd sa njegovim sinom naišao na Amr ibn Ubejda pa je rekao svom sinu: "O sinčiću, ja ti zabranjujem krađu, zinaluk i pijenje alkohola, a tako mi Allaha da se sretneš sa Allahom a kod tebe su ovi grijesi bolje ti je nego da Ga sretneš sa mišljenjem ovog (Amra) i njegovih sljedbenika", pa reče Amr: "Kamo sreće da nastupi sa mnom i sa tobom Kijamet ovog trenutka". A odgovori mu Junus ibn Ubejd:
"Požuruju ga oni koji u nj ne vjeruju, a oni koji vjeruju zbog njega - strahuju i da je istina znaju"
(prijevod značenja, Eš-Šura; 18. ajet)
Prenosi Asim da je sjeo do Katade (imam Basre u njegovo vrijeme), pa je spomenuo Amra ibn Ubejda po lošem, rekao sam mu: "Ne o Ebul-Hattab, ja vidim da učenjaci spominju jedni druge po lošem", a on reče: "O razroki, zar ne znaš da čovjek dođe sa novotarijom da je treba spominjati kako bi se upozorilo na nju" . Ovo je, znači presuda imama selefa o tom novotaru, nije mu koristio njegov zuhd, niti ahlak, niti njegov ibadet a ni njegovo savjetovanje vladara jer mu je akida bila pokvarena.
Njegov status po izvitoperenoj vagi (po kojoj je ibret u mnoštvu djela a ne u njihovoj ispravnosti): da ovaj čovjek ima fadla, ibadeta i zuhda mora da je bio u pravu. A vi radite koliko je on radio, budite zahidi poput njegovog zuhda ili u protivnom ušutite, jer ko ste vi.
Primjer mu'atezile Ebu El-Huzejla El-'Allafa (135-235. po Hidžri)
Na njegovim rukama je mnogo kjafira primilo Islam, napisao je mnogo knjiga kao odgovor na jevrejstvo, kršćanstvo, medžusije, filozofe i sofističare. Došao je neki Židov u Basru pa je nadvladao u raspravi sve njene učenjake, a njega niko nije mogao savladati osim Ebu El-Huzejla.
Šerijatski sud o Ebu El-Huzejlu El-'Allafu: učenjaci selefa su ga proglasili novotarom a mnogi su ga i protekfirili, čak su ga i neke mu'atezile, a on je bio od njih, proglasili kjafirom. Navođenje citata i govora učenjaka o ovome uzelo bi puno prostora.
Njegov status po izvitoperenoj vagi (po kojoj je ibret u mnoštvu djela a ne u njihovoj ispravnosti): mnogo se zalagao i trudio na davetskom polju, odgovorio je neprijateljima Islama, njegovim sebebom je mnogo kjafira primilo Islam, te prema tome on je svetionik od svetionika Islama i od njegovih velikih učenjaka, a ko ste vi da govorite protiv ovog jedinstvenog alima.
