autor: šejh Salih Fewzan
Imâm Ibnul Kajjim, Allah mu se smilovao, je rekao da je (jednom prilikom) otišao kod svoga šejha - šejhul-Islama, Ibn Tejmijje, jer je želio sa njim pričati o nečemu ili od njega uzimati znanje, pa ga je zatekao da sjedi i spominje Allâha. Bojao se pričati sa njim, sve dok nije završio sa zikrom. Zatim se (šejhul-Islam Ibn Tejmijje) okrenuo i upitao ga: ‘Koliko si dugo tu?’ (Ibnul Kajjim) je odgovorio: ‘Od toga i toga vremena, i čekam.’ šejhul-Islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je rekao:
‘Ovo je moj doručak. Ukoliko ne doručkujem, nemam snage da radim toga dana!’
Spominjanje Allâha je dakle bio njegov, Allah mu se smilovao, doručak koji mu je davao snagu da radi tokom dana. Takav je musliman. Zbog toga je (šejhul-Islam Ibn Tejmijje) rekao:
‘Allâh ima džennet na dunjaluku, pa ko ne uđe u njega, neće ući ni u džennet na ahiretu.’
Što znači, spominjanje Uzvišenog Allâha – to je džennet na dunjaluku, jer opušta i smiruje muslimana i širi njegova prsa, a otklanja nervozu i odbija šejtane od njega. Zato je to džennet. Njemu je to veći užitak od hrane, pića i prohtjeva.
Zbog toga ćeš naći čovjeka koji ne zikri tokom prvoga dijela dana, ili prvoga dijela jutra, ili prvoga dijela večeri u stanju bezvoljnosti i neutješnosti, dok ćeš naći čovjeka koji zikri početkom dana i večeri, u stanju smirenosti i raširenih prsa.
Stoga je zikr-spominjanje Allâha uvijek prisutno kod muslimana; ujutro, navečer, pred spavanje, kada je uzbuđen noću ili dok spava, i kada se probudi. Spominjanje Allâha je uvijek u srcu i na jeziku muslimana. Nikada ne može bez toga, za razliku od munafika (licemjera), kâfira, mušrika i velikih griješnika; njihovo je zadovoljstvo i užitak u muzici i instrumentima, igrama, skečevima i komedijama, a zikr im je nepoznanica. Zbog toga je Allâh rekao o licemjerima:
“…a Allâha samo malo spominju.” (4:142)
Njima podsjećanje na Allâha ne pruža smirenost, nego im smirenost pruža podsjećanje na šejtana. Molimo Allâha za sigurnost.
Posjećanje na Allâha povezuje roba sa njegovim Gospodarom, kao što je spomenuto u kudsi hadisu, u kojem Allâh, subhaneh, kaže:
“Ja sam sa Mojim robom; ako Me spomene u sebi – Ja njega spomenem u Sebi, a ako Me spomene u društvu – Ja njega spomenem u boljem društvu.”
što znači u društvu meleka.
Uzvišeni Allah je rekao:
“Pa sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti. I zahvaljujte Mi, nemojte nevjernici biti.” (2:152)
Pa kako osoba može biti bez zikra, koje ga približava Allâhu i donosi mu blagodat da ga Allâh spominje i hvali u najuzvišenijem društvu? Ovo su velike koristi spominjanja Uzvišenog Allâha.
Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je uporedio roba i zikr sa osobom čiji ga neprijatelji traže, želeći da ga ubiju, pa on nađe utočište u tvrđavi i na taj način biva spašen od njih. On, sallallahu alejhi we sellem, je rekao ‘Isti je slučaj sa spominjanjem Allâha, to je tvrđava muslimana’.
To mu pruža zaštitu od njegovih neprijatelja, od šejtana među ljudima i džinnima; zbog toga je muslimanu neophodno da se stalno sjeća Allaha, svojim jezikom, srcem i djelima.
