Ovo je priča o Ummu Sulejm, hrabroj sahabijki, ženi mudžahidu koja se zavjetovala na poslušnost i pokornost Resulullahu, sallAllahu ‘alejhi ve sellem. O Allahovoj robinji koja je svojom ustrajnošću i postojnošću u islamu zadobila čast da se njeno ime uvrsti u prve redove islamskih junaka.
A kako joj i ne bi pripala ta čast kada je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, spomenuo riječima: «Vidio sam sebe kako sam ušao u Džennet kad tamo Rumejsa bint Milhan, žena Ebu Talhe.» (Buhari, Muslim)
Ummu Sulejm je žena ensarijka koju je Allah, subhanehu we te'ala, počastio da bude među prvim ensarijama (ensarije – pomagači; u vrijeme Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, stanovnici grada Medine su bili ensarije – pomagači Allahove vjere, Poslanika i muslimana koji su se pred torturom mušrika iselili iz Mekke u Medinu) koji su primili islam i nosili teret dave na svojim leđima. Čvrsto i odlučno je prihvatila Allahovu vjeru i nije se kolebala niti posustajala, čak ni onda kada je njen muž, idolopoklonik, stavio na izbor da bira između njega i islama. Ova iskrena Allahova robinja je izabrala vjeru, hrabro zastupajući taj svoj izbor. Njen muž se nije mogao pomiriti sa tom odlukom, te je napustio nju i desetogodišnjeg im sina Enesa bin Malika, ostavivši ih takoreći na milost i nemilost.
Ummu Sulejm nije posustala pred ovim iskušenjem, već naprotiv jačala je i bodrila samu sebe znajući da će joj Allah Svemogući dati rješenje.
I zaista, nakon izvjesnog vremena zaprosi je jedan od najljepših, najbogatijih i najuglednijih medinskih momaka. Bio je to Ebu Talha. Ali, da li je to za Ummu Sulejm zaista bilo rješenje? Ebu Talha je bio mušrik (idolopoklonik; onaj koji čini širk; suprotno od musliman), a Ummu Sulejm, iako puštenica, žena u čije srce je Allah,subhanehu we te'ala, duboko usadio din i ona je bila spremna da odbije ovako dobru ponudu pred kojom bi mnoga ženska srca pokleknula. Ponudio joj je veliki mehr (vjenčani dar kojim mladoženja daruje mladu), međutim ona mu je iznijela svoj stav riječima: «O Ebu Talha, ti si čovjek kjafir, a ja sam žena muslimanka i nije mi dozvoljeno da se udam za tebe. Ako bi primio islam, to bi bio moj mehr, i neću ti tražiti ništa drugo.»
Međutim, ponosni Ebu Talha nije posustao, već joj je ponudio jos veći mehr u nadi da će ona pristati. A zar njegov ponos može biti veći od njenog?! Zaista je ova iskrena muminka (vjernica) pokazala odvažnost i čvrstinu koja je na kraju i samog Ebu Talhu fascinirala. Na sve njegove ponude mu je konačno odgovorila: «Zar ne znaš, o Ebu Talha, da vaše božanstvo koje obožavate, pravi tesar – rob te i te porodice?! Kada biste njime zapalili vatru, izgorio bi.»
Ove riječi su navele Ebu Talhu na razmišljanje. Pa zaista, Gospodar i Stvoritelj koji je dostojan obožavanja ne može izgorjeti! Nije se više dvoumio, izgovorio je šehadet i to pred Ummu Sulejm. Naravno, odmah nakon toga su sazvani svjedoci i obavljen je čin vjenčanja, jer šta bi više moglo spriječiti ovo dvoje ljudi da se uzmu. Ebu Talha je svojoj budućoj supruzi ponudio cijeli imetak kao mehr, međutim ona je uzela samo jedno, Ebu Talhu kao mumina, tj. njegov šehadet.
Tako je Ebu Talha sebebom (povod, uzrok) Ummu Sulejm prihvatio Allahov din koji vodi u vječnu sreću, odrekavši se idolopoklonstva koje upropaštava čovjeka na ovom i vodi u vječnu propast na onom svijetu. Ovo je Allahova milost koja je obasula Ebu Talhu, a milost Stvoritelja je i to što ga je počastio tako hrabrom, bogobojaznom i razboritom ženom koja mu je bila saputnica čak i u džihadu.
Divan li je primjer koji o njoj pripovijeda njen sin Enes bin Malik, radijAllahu anhu. On prenosi da je jednom kada je Ebu Talha bio odsutan od kuće preselio im sin, a on to nije znao. Ummu Sulejm, ta divna i hrabra žena, majka tog djeteta, nije željela da odmah na pragu dočeka muža sa tužnom i bolnom viješću, već je spremila večeru i posebno lijepo se dotjerala za njega. Tu noć su imali i odnos, nakon čeka je saopštila mužu o smrti njihovog sina. Obratila mu se riječima: «Šta misliš kada bi narod uzeo pozajmicu članova porodice i oni budu tražili tu svoju pozajmicu, da li imaju pravo da im je zabrane?» Ebu Talha, ne sluteći šta mu želi reći, odgovori: «Nemaju.» Ummu Sulejm mu je zatim rekla: «Onda mirno podnesi gubitak svoga sina.»
Ebu Talhu pogodi ta vijest i ne mogavši razmišljati o mudrosti njenog postupka naljuti se i reče joj: «Pustila si me da budem džunub (stanje nakon polucije (izlaska sperme iz polnog organa). U ovom stanju musliman ne može klanjati namaz, sve dok se ne okupa), a onda si me obavijestila o mom sinu», te je izašao i srdit se uputio Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem. Ispričao mu je šta se desilo na što je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we selem, rekao: «Allah vas blagoslovio u vašoj protekloj noći!»
Allah Uzvišeni je uslišao Poslanikovu, sallAllahu ‘alejhi we sellem, dovu i učinio da Ummu Sulejm zanese. Kada se trudnoća bližila kraju i nazirao porod, odlučna i hrabra Ummu Sulejm zanemari svoje stanje i krene skupa sa Ebu Talhom, Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, i ostalim mudžahidima u džihad protiv neprijatelja islama. Možda je i bila voljna da ostane u Medini i čeka porod, međutim znala je koji su plodovi borbe na Allahovom putu. Strpljivo je podnijela cijeli put i nije razmišljala o porodu, međutim pred samom Medinom je zadese žestoki porođajni bolovi. I kako je postupila u tim trenucima ova predivna vjernica? Ono što nijedna žena danas ne bi bila spremna učiniti. Strpila se i rekla mužu da su je prošli bolovi, te da nastave dalje i to sve iz želje da se vrate u Medinu u društvu sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem.
Odmah po dolasku u Medinu rodila je sina. I prije nego je zadojila dijete zovnula je Enesa i rekla mu: “O Enese! Niko ga neće zadojiti sve dok ne odeš s njime do Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem.” Pa kaže Enes: “Našao sam ga a u ruci je držao željezo za žigosanje deva. Pošto me ugledao, rekao je: ‘Da se nije Ummu Sulejm porodila?’ Rekao sam: ‘Jeste’, te je on ostavio željezo, a ja sam prišao i stavio mu dijete u krilo. Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, je zatražio jednu medinsku hurmu, te ju je žvakao u ustima dok se nije smekšala, a zatim je stavio u usta djeteta, a ono se oblizivalo. Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, je tada rekao: ‘Pogledajte kako ensarije vole hurme.’ Pomilovao ga je i nadio mu ime Abdullah.”
Zar nije divan primjer ove mudžahide koja nije pridavala značaj visokoj trudnoći i napornom stanju pred sami porod?! Veličanstvena su njena djela i borba na Allahovom putu. Poput lavice se zalagala u svim momentima da Allahova riječ bude gornja, pa čak i onda kada je trebalo uzeti mač i štit u ruke.
Prenosi se da je ona u bitku na Hunejnu sa sobom ponijela handžar (bodež, kama, nož), pa kada je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ugledao, upitao je zašto nosi handžar, a ona mu je na to ponosno odgovorila: “Uzela sam ga u slučaju da mi se približi neki mušrik. Rasporila bih njime njegov stomak!” (Muslim)
Koliko li je samo žednih usta u džihadu napojila i ranjenih mudžahida previla. Ulijetala je sa majkom pravovjernih, Aišom, radijAllahu anha, u žarište borbe, probijala sa ispod usijanih sablji, noseći vodu kaka bi mudžahidi gasili žeđ. Enes, radijAllahu anhu, o tome pripovijeda: “Vidio sam Aišu bint Ebi Bekr i Ummu Sulejm. One su, zaista, bile brze, jer sam vidio njihove halhale. Na svojim leđima su nosile mješine koje su praznile pojeći narod, zatim bi se vraćale i punile ih, pa bi ponovo dolazile i praznile ih pojeći narod.” (Buhari, Muslim)
Divim ti se o Ummu Sulejm! Divim se tvom iskrenom imanu, tvom tevekkulu, tvom džihadu! Gospodaru, približi me djelima koje je činila Tvoja predivna robinja Ummu Sulejm! Podaj mi da okusim makar dio slasti njenog imana!
Gospodaru, tako ti Tvoje veličine smiluj mi se!
