autor: šejh Salih Munedžid
Džihad je podijeljen u različite vrste, neke od njih su obaveza svakog mukelefa-šerijatskog obveznika, dok su druge kolektivna obaveza koju, ako je jedni izvrše sa drugih spada obaveza. A neke vrste džihada su mustehab-preporučene.
Džihadul-nefs (borba sa sobom) i džihaduš-šejtan (borba sa šejtanom) su obavezni svakom mukelefu. Džihad protiv munafika, kafira-nevjernika i predvodnika nepravde i novotarija kolektivna je obaveza. Fizički džihad (tj., borba rukom) protiv kafira može postati obaveza svakog pojedinca koji je to u stanju u određenim situacijama koje ćemo kasnije pojasniti.
Ibnul-Kajjim, rhm., kaže:
"Kada se ovo shvati, vidimo da se džihad dijeli na četiri vrste: džihad sa sobom, džihad sa šejtanom, džihad protiv kafira i džihad protiv munafika.
Džihad sa sobom je nadalje svrstan u četiri vrste:
1. Težnja da se nauči islamsko znanje bez kojeg osoba ne može postići uspjeh i sreću na dunjaluku i ahiretu; bez kojeg slijedi mizerija na dunjaluku i ahiretu.
2. Težnja osobe da djeluje shodno onome što je naučio. Znanje bez djelovanja, iako možda bude od onoga što ti neće uzrokovati neku štetu, neće ti ni koristiti.
3. Težnja pozivanja drugih u islam, podučavajući one koji ne znaju o islamu. U suprotnom se osoba smatra onim koji prekriva ono što je Allah objavio od upute i učenja, i to mu neće pomoći i spasiti ga od Allahove kazne.
4. Težnja strpljivošću na poteškoćama tokom pozivanja drugih ka Allahu i na uvredama ljudi (koje ćeš doživjeti na tome putu); podnoseći to sve u ime Allaha.
Ako osoba postigne svo četvoro spomenutih biva od rabbanijuna (onih koji ono što znaju to praktikuju i druge tome pozivaju; pogledaj ajet 79 sure Alu-Imran 79).
Selef-prve generacije su se složile da se učenjak neće prozvati rabbanijunom osim ako poznaje istinu, djeluje shodno tome znanju i druge podučava tome. Ko god druge podučava, djelovao shodno stečenom znanju i posjeduje znanje, prozvaće se velikim u kraljevstvu nebeskom.
Džihad protiv šejtana je u dvije vrste:
1. Odbijanje šubuhata i sumnji koje narušavaju iman.
2. Težnja u potiskivanju pokvarenih želja/strasti koje šejtan pobuđuje.
Prvi džihad biva sa jekinom-čvrstim ubjeđenjem, dok drugi biva saburom-strpljivošću.
Allah Uzvišeni kaže:
"Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali." (Prijevod značenja, Es-Sedžda, 24)
Allah nas obavještava da se vođstvo u vjeri postiže sa saburom i jekinom. Sabur odbija strasti a jekin odbija sumnje.
Džihad protiv kafira i munafika se dijeli na četiri vrste: srcem, jezikom, imetkom i rukom.
Džihad protiv kafira biva više fizičkom borbom dok džihad protiv munafika biva više riječima i idejama.
Džihad protiv vođa nepravde i novotarija je u tri vrste:
1. Džihad rukom ako je osoba to u stanju.
2. Ako to nije u stanju onda jezikom.
3. Ako ni tako ne može onda srcem (tako što će mrzeti i prezreti nepravdu i novotarije).
Ovo bi bili trinaest vrsta džihada, a: ''Ko god umre, a nije se borio, niti je svoju dušu nagovarao na borbu, umro je sa ogrankom licemjerstva.'' (hadis bilježi Muslim).
Kraj citata. Zadul-Me'ad, 3/9-11.
Šejh 'AbdulAziz b. Baz, rhm., kaže:
"Džihad je u više vrsta: rukom, imetkom, dovom, podučavanjem i upućivanjem, te pomaganjem u činjenu dobra na bilo koji način. Najveći stepen džihada je tijelom (direktnom borbom), slijeđen borbom imetkom, a zatim džihad pozivom i upućivanjem. Da'va (pozivanje ljudi u islam) je također dio džihada, ali je džihad tijelom najveći stepen!" Fetava eš-šejh Ibn-Baz, 7/334-335.
DRUGO:
Ideja vođenja fizičkim džihadom protiv kafira prolazi kroz više faza, sve ovisno o stanju muslimanskog ummeta.
Ibnul-Kajjim, rhm., kaže:
"Prva stvar koja vjerovjesniku bila naređena jeste da uči u ime Svoga Gospodara koji stvara. To je bio početak njegovog vjerovjesništva, kada mu je Allah naredio da sam uči ali da drugima to još ne prenosi. Nakon toga bi obavljeno: "O ti pokriveni! Ustani i opominji" (Prijevod značenja, El-Muddesir, 1-2). - Ovako je on postao Vjerovjesnik, tj., riječima „ikre-uči“, dok je sa riječima „O ti pokriveni..“ postao Poslanik. Zatim mu Allah naređuje da opomene ukućane, zatim svoj narod, zatim arape u okruženju, zatim arape općenito, i na kraju sve ljude. On ih je pozivao više od deset godina od početka svoga vjerovjesništva, bez borbe i nametanja džizje-poreza; bilo mu je naređeno da se toga uzdrži, da sabura i da se suzdrži. Nakon toga Allah mu daje dozvolu za hidžrom-migracijom, a tek nakon toga mu bi dozvoljeno da se bori. Bi mu naređeno da se bori protiv onih koji se bore protiv njega, a da se ne bori protiv onih koji ga ne diraju i koji se ne bore protiv njega. Nakon ovoga Allah mu naređuje da se bori protiv mušrika-mnogobožaca tako da vjera bude samo za Allaha. Nakon što mu džihad bi naređen, kafiri se podijeliše na tri kategorije: oni sa kojima postoji primirje i ugovor o nenapadanju; oni protiv kojih se bori; i oni koji su živjeli u islamskoj državi pod njenom vlašću i njenom zaštitom."
Zadul-Me'ad, 37159.
TREĆE:
Propis džihada protiv kafira je u osnovi fardul-kifaje (obaveza čitavog kolektiva).
Ibn-Kudame, rhm., kaže:
"Džihad je fardul-kifaje; ako ga jedna skupina izvrši sa ostalih spada obaveza!"
Fardul-kifaje znači da ako nema dovoljan broj ljudi koji će ga izvršiti, onda grijeh spada na sve ljude, ali ako ga dovoljan broj ljudi izvrši, sa ostalih spada odgovornost. Početno, naredba se odnosi na svija, kao što je slučaj džihada koji je fardul-'ajn, ali nakon što ga dovoljan broj ljudi izvrši obaveza spada sa drugih ljudi, dok je slučaj kod fardul-'ajna da obaveza nikada ne spada sa pojedinca iako drugi to izvrše. Dakle, džihad je fardul-kifaje, i tako uopćeno kažu islamski učenjaci!"
El-Mugni, 9/163.
Šejh 'AbdulAziz b. Baz, rhm., kaže:
"Već smo pojašnjavali na više mjesta do sada da je džihad fardul-kifaje, a ne fardul-'ajn. Svim muslimanima je propisano da pomažu svoju braću svojim tijelom, novcem, oružjem, da'vom-pozivom i savjetom. Ako se dovoljan broj odazove (borbi), sa ostalih spada grijeh, ali, ako niko ne izvrši tu obavezu na svija njih spada grijeh. Muslimani u Saudiji, Africi, Sjevernoj Africi, i na drugim mjestima, obavezni su da daju sve od sebe, te ako ima džihada u jednoj zemlji, zemlje do nje žuriće da im pomognu, zatim oni dalji, zatim oni dalji. Ako jedna zemlja, ili dvije, tri, ili više od toga, uspiju da izvrše i ponesu tu obavezu, tada sa ostalih spada odgovornost. Oni zaslužuju da budu podržani i obaveza ih je pomoći protiv njihovih neprijatelja, jer im se čini nepravda. Allah je svim muslimanima propisao džihad i oni se moraju boriti protiv Allahovih neprijatelja sve dok njihova braća ne budu pobjedonosna. Ako oni ovo ostave griješni su, a ako dovoljan broj ljudi uspije to da ponese sa ostalih spada grijeh!"
Fetava eš-šejh Ibn-Baz, 7/335.
ČETVRTO:
Fizički džihad protiv kafira postaje obaveza u četiri slučaja:
1. Kada džihad nastupi a musliman prisutan (u toj oblasti i mjestu).
2. Kada neprijatelj napadne zemlju muslimana.
3. Kada vladar-musliman mobilizira ljude oni se moraju odazvati.
4. Kada je pojedinac potreban a taj džihadski posao ne može uraditi niko drugi mimo njega.
Šejh Ibn-'Usejmin, rhm., kaže:
"Džihad je obavezan i postaje fardul-'ajn ako je osoba prisutna u tome mjestu gdje džihad nastupa. Ovo je prva situacija kada džihad postaje fardul-'ajn, jer Allah kaže:
"...onaj ko im tada leđa okrene - osim onog koji se povuče s namjerom da se ponovno bori ili drugoj četi pristupi - vratit će se natovaren Allahovom srdžbom; prebivalište njegovo bit će Džehennem, a užasno je on boravište." (Prijevod značenja, El-Enfal, 16)
Poslanik, sallAllahu 'alejhi ve sellem, kaže da je bježanje sa bojnog polja, kada vojska istupi u borbu, grijeh koji osobu osuđuje na Vatru. On kaže: "Izbjegavajte sedam uništavajućih grijeha.." i među njima spomenu bježanje sa bojnog polja. (Buharija i Muslim) Međutim, ovdje je Allah izuzeo dvojicu:
1. Ako je to vojni manevar, u smislu da se povlači kao pojačanje.
2. Kada se povlači da bi pomogao drugu skupinu, kao kada bi mu se reklo da postoji skupina muslimana koja gubi bitku, pa se on povlači kako bi se njima priključio pojačavajući njihov broj. Ovo se radi pod uslovom ako time neće napraviti rizik svojoj grupi; a ako postoji rizik za njegovu grupu, onda mu nije dozvoljeno da se priključuje drugoj skupini. U ovome slučaju (džihad) mu je fardul-'ajn i nije mu dozvoljeno da se povlači.
Druga situacija je u slučaju kada grad bude opkoljen od strane neprijatelja. Tada se mora boriti braneći ga, jer, kada je grad opkoljen nema drugog izlaza do odbrane, jer kada neprijatelj brani ljudima da napuste ili uđu u grad, i ako onemogućuju da opskrba dopre do stanovnika, te druge poznate stvari (u takvim situacijama), onda su u tom slučaju stanovnici toga grada obavezni da se brane kako bi zaštitili grad.
Treća situacija je kada vladar-musliman pozove ljude na mobilizaciju, a vladar (imam) je predstavnik najveće instance u islamskoj državi, a nije uslov da on bude vladar svih muslimana, jer dugo vremena muslimani nemaju svoga halifu. Poslanik, sallAllahu 'alejhi ve sellem, kaže: "Slušajte i pokoravajte se, pa makar vama vladao Abesinjski rob!" Stoga, ako bi čovjek postao vladar uopćeno, onda se njegova riječ sluša i njegovoj naredbi pokorava!" (Eš-Šerh el-Mumti', 8/10-12.)
A Allah najbolje zna.
