autor: Ersan Grahovac, prof.
Nekoliko islamskih postulata koje su neki smetnuli s uma;
- Istinska domovina svakog muslimana je Džennet, jer smo za Džennet stvoreni i ka Njemu težimo. I Džennet nije cilj sam po sebi, već on predstavlja Allahovu blizinu, kojoj teži svaki vjernik.
- Domovina vjerniku na ovom svijetu, na dunjaluku, jeste cijela Zemlja, jer je sva Zemlja Allahova i Allah je blagodati Zemlje učinio halal vjernicima, a haram nevjernicima. Nevjernicima je haram svaki udisaj i izdisaj, i proklinje ih svaki atom. U tom smislu, čovjek voli Zemlju i njene prirodne ljepote, i to je Allahovo stvorenje, i koja obožava Allaha na način kojeg ljudski um ne može dokučiti. A uglavnom čovjek posebno više voli parče prirode na kojem je on rođen i odrastao, i u ovom smislu nije sporno reći da voli svoju domovinu, misleći na parče prirode na kojem je rođen i na kojem je odrastao. To je ono što mnogi miješaju sa riječju domovina u savremenoj terminologiji, pa Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, ljubav prema Mekki koriste kao dokaz ljubavi prema matičnoj državi u smislu administrativne jedinice ograničene ljudskim granicama, što su dva totalno različita pojma.
- Musliman mora da želi i teži uspostavljanju Allahovog zakona na cijeloj Allahovoj Zemlji, i u islamu ne važi: "Caru carevo, a Bogu Božije", već: "Na Allahovoj Zemlji Allahov zakon."
- Svi ljudi su od Adema, a Adem je od zemlje. Od Adema su nastali razni narodi. Nijedan narod nema prednost nad drugim narodom samo zato što je u pitanju taj i taj narod, prednost jednih nad drugih se mjeri bogobojaznošću. Najčasniji kod Allaha su najbogobojazniji, oni koji su najviše islama primijenili u sebi i oko sebe.
- Pod terminom "domovina" se često u našem vremenu misli i na državu, ili administrativnu jedinicu koja je uokvirena granicama koje su postavili ljudi i koja je definisana u ustavu te zemlje, i kojom vladaju zakoni tog Ustava. U ovom smislu, musliman svojom domovinom smatra samo ono parče Zemlje kojim vlada Allahov zakon i u kojem je Allahova riječ gornja, makar to bilo na kraju svijeta, a ne može mu biti domovina parče zemlje na kojem je rođen i odrastao a kojim vladaju tagutski zakoni i u kojem Allahova riječ nije gornja. Takvu administrativnu jedinicu musliman smatra uzurpiranim parčetom Allahove zemlje na kojem treba da uspostavi Allahov zakon shodno mogućnostima.
To je što se tiče onoga što je u srcu muslimana.
Što se tiče PRAKTIČNOG postupanja, musliman neće raditi na rušenju države u kojoj se nalazi, jer Allah to ne traži od njega, i to ne spada u Allahov zakon. Uspostava Allahovog zakona u neislamskoj državi ogleda se u odgajanju sebe, svoje porodice i ljudi oko sebe u duhu islama, na ispravnom vjerovanju i dobrim djelima, zatim pozivanje naroda te države u jedinu ispravnu vjeru koja se zove islam - što znači potpuna predanost Gospodaru nebesa i zemlje, kako bi se taj narod spasio vječne patnje u Džehennemu, i kako bi otišli u Džennet. Nama je cilj da se oni spase, i mi svim ljudima želimo ono što je najbolje, a to je Džennet, makar oni mislili da je nešto drugo bolje za njih, ili da neki drugi put vodi ka Džennetu mimo mimo puta islama. U uspostavu Allahovog zakona u nevjerničkoj državi spada i rad na afirmaciji svih (prema islamu) pozitivnih djela i osobina, i na eliminaciji negativnih, onoliko koliko se to može, lijepom riječju i ličnim primjerom.
U to NE spada uzimanje zakona u svoje ruke i upotreba sile, NAPROTIV, to je prema islamu zabranjeno jer vodi većoj šteti po islam i muslimane. Štaviše, uzimanje zakona u svoje ruke i upotreba sile su šerijatski ZABRANJENI muslimanu i kada se nalazi u islamskoj zemlji, a kamoli kada se nalazi u neislamskoj zemlji, i toliko je hadisa o tome da je suvišno navoditi ih, i za to je zadužena samo islamska vlast u islamskoj zemlji, a nikako obični pojedinci. To što musliman ne poziva na rušenje nevjerničke države u kojoj živi (a to je svaka država kojom ne vlada šerijat makar većina stanovnika bili muslimani) ne znači da on te zakone voli, naprotiv, dužan je mrziti svaki zakon koji se kosi sa šerijatom, ali musliman primjenjuje ono što mu je Allah propisao za tu situaciju, a to je biranje manjeg od dva zla. Uzimanje zakona u svoje ruke i upotreba sile vode ANARHIJI i većem ugnjetavanju muslimana i smanjivanju njihovih vjerskih sloboda, što je veće zlo od postojećeg stanja u nevjerničkim državama. Upravo tako su postupali prvi muslimani dok su bili manjina u Mekki, u vrijeme kada su Mekkom vladali nevjernici. Allah je mogao Mekku preko noći pretvoriti u islamsku, ali je Allah htio da nas poduči do Sudnjeg dana da se moraju poštovati Njegovi kosmički zakoni koji vladaju na ovom svijetu, i da se moraju poduzimati sebebi. Muslimani su tada u Mekki pokušavali svoj život uskladiti sa islamom koliko su mogli, i pozivali su ljude oko sebe u islam, i strpljivo podnosili teškoće na koje su nailazili. Nisu uzimali zakon u svoje ruke, nisu pokušavali atentate na neprijatelje islama, nisu se svetili za muke koje su im nevjernici zadali. Prva islamska država, ona u Medini, nastala je kao plod dave, pozivanja ljudi u islam, a džihad je počeo tek kada su imali tu svoju prvu državu, i nevjernici ih napali. Samo je vlast u islamskoj državi dužna da silom sprovede šerijatski zakon u javnom životu i da objavljuje ratove ili sklapa primirja, a ne pojedinci, kako su neki danas umislili.
Zatim, musliman svoju ljubav i mržnju gradi na vjeri. Muslimanu mora biti draži vjernik od nevjernika, makar taj vjernik bio Kinez ili Japanac, a taj nevjernik bio njegov otac, majka, brat ili bilo ko. To je ono što se tiče srca, a što se tiče praktičnog postupanja, musliman će postupati onako kako iziskuje korist za islam, a to se razlikuje od situacije do situacije, a za čije detaljno pojašnjenje treba mnogo više prostora. Ukratko rečeno, muslimanu je propisano da lijepo postupa prema svima, prema vjerniku ljepše nego prema nevjerniku, ali prema obojici pravedno i na lijep način;
- Prema vjerniku postupa lijepo zato što ga voli u ime Allaha, i zato što mu je Allah propisao posebno lijepo postupanje prema njemu,
- A prema nevjerniku postupa lijepo zato što želi da iz njegovog srca izbaci nevjerstvo, da ga izbavi iz puta ka Džehennemu i uputi na put Dženneta, a to ne biva silom, nego lijepim riječima i postupcima, zato što se srca NE osvajaju silom.
Muslimanu je propisano da sarađuje sa nevjernicima u državi u kojoj živi s ciljem odbrane od nekog zajedničkog neprijatelja koji ih napadne, jer je to u zajedničkom interesu. Muslimanu je zabranjeno da stane na stranu nevjernika ako oni ratuju protiv muslimana, i ko stane u saff nevjernika koji ratuju protiv muslimana, takav je postao otpadnik od islama, makar se radilo o ratu između tamo nekog drugog naroda, koji je muslimanski, protiv svog naroda koji je nevjernički. U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prvih generacija muslimana, manji broj Perzijanaca je primio islam, i ti Perzijanci su učestvovali sa ostatkom muslimanske vojske u osvajanju Perzije, čime su srušili hiljadugodišnje perzijsko carstvo, a uspostavili hilafet. Sve ovo je SUPROTNO shvatanju NACIONALISTA. Po njima bi ovi Perzijanci koji su ratovali u saffovima muslimana radi osvajanja Perzije (ili tačnije rečeno radi uspostave Allahovog zakona na teritoriji Allahove zemlje koju su uzurpirali Perzijanci) bili proglašeni nacionalnim IZDAJNICIMA (jer su se udružili sa tamo nekim strancima u rušenju sopstvene države i hiljadugodišnje paganske civilizacije), ali takav način razmišljanja je paganizam kojeg je islam dokinuo i protiv kojeg se islam bori.
Osnova svih veza u islamu je vjerska veza, i ona je iznad svega, a u praktičnom životu musliman u osnovi postupa sa svima lijepo i svim ljudima želi da krenu putem spasa.
Navešćemo par primjera iz prvih generacija muslimana koji govore o tome da je imanska veza iznad svake druge veze:
Jedna od žena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem je bila Ummu Habiba ćerka Ebu Sufjana. Kada je Ebu Sufjan došao u Medinu, dok je još uvijek bio mušrik, nakon što su neki Kurejšije prekršili primirje sklopljeno na Hudejbiji, molio je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da produži primirje, ali se Poslanik nije osvrćao na njega, već se spremao da krene na Mekku. U tom trenutku Ebu Sufjan uđe kod svoje ćerke Ummu Habibe, Poslanikove supruge, pa je krenuo da sjedne na Poslanikovu postelju, ali je Ummu Habiba brzo povuče, kako on ne bi sjeo na nju. Ebu Sufjan je upita: "O ćerkice, jel to čuvaš ovu posteljinu od mene, ili čuvaš mene od nje?" Ona reče: "To je posteljina Allahovog Poslanika, a ti si prljavi mušrik (mnogobožac)!" (et-Tabekatul-kubra, 8/99., Tarihu Dimešk, 69/150.)
Ovakvo je postupanje vjernika prema nevjerniku koji ratuje protiv islama i muslimana, za razliku od postupanja prema onom nevjerniku koji ne ratuje protiv islama i muslimana.
Zatim,
Ebu Aziz ibn Umejr, rođeni brat Mus'aba ibn Umejra, je bio mušrik koji je zarobljen u bici na Bedru. Jedan Ensarija ga je zarobio i vodio svezanog, a tada ga je ugledao Mus'ab ibn Umejr, i rekao: "Stegni ga dobro! Njegova majka ima novca, možda plati za njega." Ebu Aziz reče: "Brate moj, zar je ovo tvoja oporuka u ophođenju prema meni?", a Mus'ab mu reče pokazavši na ensariju: "Ovo je moj brat, a ne ti!" (El-Bidaje ven-nihaje, 5/191.)
Ovo je manifestacija stavljanja veze u ime Allaha iznad svake druge veze, i odricanja od svake druge veze, makar bila i najbliža rodbinska veza, kada dođe u sukob sa vezom islama i imana, kao u navedenim primjerima. Primjera je mnogo, a ovo su samo neki od njih. Musliman postupa prema svima lijepo, pogotovo prema rodbini, makar bili nevjernici, ali kada se ta rodbina usudi da ratuje protiv islama i muslimana, tada rodbinska veza nestaje, a veza imana ostaje, makar se to ne svidjelo nacionalistima.
***
+ Dodatak:
Neki muslimani su pomiješali stvari vezane za ljubav i mržnju, prijateljevanje i odricanje, pa više vole nevjerničke sredine od muslimanskih, i tako uopšteno govore, a kroz njihova objašnjenja vidimo da su pomiješali prioritete. Više im smeta materijalno smeće na ulici u muslimanskom društvu od duhovnog smeća (kufra, širka, nemorala). Neki od njih kažu da nikad ne bi živjeli u Saudijskoj Arabiji, ali zato rado žive po Evropi ili Americi.
Da bih bio jasniji, moram da napravim par uvoda:
- Što se tiče el-vela' vel-bera' koji je u srcu, musliman gradi el-vela' vel-bera' (prijateljevanje i odricanje) na osnovi vjere (tewhid i šest imanskih šartova), zatim na osnovu vadžiba koji po važnosti idu odmah nakon osnove vjere, poput ruknova islama, zatim na osnovu ostalih vadžiba, zatim na osnovu mustehabba i upotpunjujućih stvari (poput materijalnog napretka, infrastrukture itd.)
- Pa ako na jednoj strani imamo nekog ko ima osnovu vjere a nema ovo ostalo, a na drugoj nekog ko nema osnovu vjere a ima ovo drugo, više volimo ovog prvog (ovog drugog ni ne volimo srčanom ljubavlju, a možemo osjećati milost ili prirodnu ljubav koju čovjek ne kontroliše).
- Zatim ako su isti u osnovi vjere, ali jedan ima temeljne vadžibe ali nema ono nakon njih, a drugi nema temeljne vadžibe ali ima ono nakon njih, onda više volimo ovog prvog.
- Zatim, ako su isti u osnovi vjere i temeljnim vadžibima ali jedan ima ostale vadžibe, a nema mustehabbe i kemalijjate (upotpunjujuće stvari), dok drugi ima te mustehabbe ali nema vadžibe, onda opet više volimo ovog prvog.
To je što se tiče srčane ljubavi, a što se tiče praktičnog odnosa prema nekom, to se razlikuje od srčanog osjećaja. Tako možemo imati lijep odnos prema munafiku, a bojkotovati dobrog vjernika ako iziskuje šerijatska korist, uz ostajanje srčanih emocija onakvim kakve smo već naveli. Dakle što se tiče vanjskog odnosa prema nekom, to se zasniva na ostvarivanju šerijatskih koristi i odagnavanju šteta koje je šerijat okarakterisao kao štete.
Zašto ovaj uvod?
- Počnimo najprije od srčane ljubavi kada je u pitanju poređenje između država, a pod državom mislim i na vlast i na stanovnike. Ako jedna država u kompletu (i vlast i podanici) ima osnovu vjere a nema vadžibe, a druga nema osnovu vjere ali ima neke vadžibe (poput poštovanja dogovora, ispunjavanja emaneta) i kemalijjate (materijalni napredak), moramo više da volimo ovu prvu srčanom ljubavlju. U suprotnom, nešto nam sa akidom nije kako treba, jer ovo je stvar akide.
- Što se tiče praktičnog odnosa, namjerno sam u prvom postu spomenuo: „Musliman prije svega gleda u kojoj državi na najpotpuniji način može da praktikuje svoju vjeru, i u kojoj ima manje javnih grijeha“, jer to su glavne šerijatske koristi na kojima se zasniva želja muslimana da negdje živi. Ili drugim riječima, mjerilo muslimanu pri izboru zemlje u kojoj želi živjeti jeste to koliko je u određenoj zemlji olakšano obavljanje vadžiba (od najvećih ka najmanjim) i klonjenje od harama (od najvećih ka najmanjim), zatim obavljanje mustehabba i klonjenje od mekruha, koliko se u toj zemlji sudi po Allahovom zakonu i koliko su u toj zemlji vidljiva vanjska obilježja islama (شعائر الإسلام الظاهرة), a tek nakon svega toga se gledaju dunjalučke upotpunjujuće stvari poput dobrih puteva, životnog standarda, dobre administrativne usluge itd. Ako bismo pretpostavili da jedna nevjernička i jedna muslimanska zemlja daju iste uslove za izvršavanje vadžiba i izbjegavanje harama, opet se treba izabrati muslimanska zemlja zbog vanjskih obilježja islama, jer muslimanu ne smije biti isto da gleda oko sebe nevjernike i njihova obilježja (crkve ili nešto drugo), i da gleda muslimane i njihova obilježja. Također, ovdje govorim o temeljnim principima islama kad je u pitanju ova tema, a ne o izuzecima za koje postoje posebna pravila.
