autor: Halid AbdulLatif es-Seb'i el-Ilmi
Rođenje i djetinjstvo
Šejhul-islam Ahmed ibn Abdil-Halim ibn AbdisSelam ibn Tejmijje el-Harrani Tekijuddin Ebul-Abbas je rođen 10. ili 12. rebiul-ewela 661. hidžretske godine u Harranu. To je mjesto na sjeveroistoku Šama, na poluostrvu Ibn Amr između Dedžle i Eufrata.
Nakon agresije Tatara, 667. hidžretske godine, njegov otac kreće putem Damaska. Ibn Tejmijje je tamo odrastao. Sve poznate naučne grane tog vremena Ibn Tejmijje preuzima od njegovog oca i tamošnjih učenjaka.
Vrijedi spomenuti naučni uticaj porodice Tejmijje na odrastanje ovog velikog učenjaka. Porodica Tejmijje se odlikuje znanjem i velikom pobožnošću. Ovom porodicom vlada duh naučnog prestiža. Njegov otac i djed se ubrajaju u učenjake tog vremena.
Od zaostavštine njegovog djeda je djelo: Muntekal-ahbari fi ehadisi (ehadithi) sejjidil-ahjari. Ovu je knjigu prokomentarisao imam Ševkani u poznatom djelu: Nejlul-ewtar.
Porodica Tejmijje posjeduje sopstvenu arhivu o osnovama islamskog prava. Djed, otac i unuk uzimaju zajedničko učešće u toj arhivi. Svaki od njih je nešto napisao i zatim je to arhivirao. Nakon toga dolazi Ahmed ibn Muhammed el-Harrani ed-Dimaški koji je tu arhivu sakupio i očuvao. Ona predstavlja naučni redosljed ove porodice i njihov doprinos služenju islamu.
Ibn Tejmijje je uspio obuhvatiti sve kulturne grane njegovog vremena i to veoma rano. Njegova moć pamćenja je nesvakidašnja. On je u stanju da upamti što mu god „padne“ u ruke. U vezi sa tim u njegovoj biografiji se spominju veoma čudni događaji. On nije gubio vremena ni za momenat i pored toga što je još uvijek dijete!!! Izbjegavao je svakodnevne dječije igre. Tako je napredovao sve dok nije postao predvodnik njegove generacije. Postao je šejhul-islam ili prvenac islama njegovog vremena.
Fizičke karakteristike
Hafiz Ezehebi (Hafidh Edhehebi) ga opisuje riječima: „Bio je bijele puti. Izrazito crne kose i brade. Njegove sijede vlasi su bile neprimjetne. Kosa mu je dosezala do mekanog djela ušiju. Oči su mu bile poput dva jezika obdarena govorom. Bio je srednjeg rasta. Širok u plećima. Gromoglasnog glasa. Bio je izuzetno jasnog govora i brzo je čitao.“
Ezehebi (Edhehebi) je također rekao: „Iz njega izbija oštrina ali je on suzbija blagošću. Nisam nikoga vidio da se skrušenije moli od njega, niti sam ikoga vidio da toliko traži pomoć od Allaha, subhanehu we te'ala, od njega.“
Njegovi učenici
Autor djela Džela'ul-ajnejn spominje biografije nekih Ibn Tejmijjevih učenika koji su nakon njega bili najpoznatije ličnosti islama zahvaljujući njihovoj djelatnosti poznatoj javnosti tog vremena. Puno je onih koji su se okoristili njihovim znanjem.
Među najpoznatijim učenicima Ibn Tejmijje su:
- nasljednik njegovog znanja, dokazani učenjak, drugi šejhul-islam, Šemsuddin Muhammed ibn Kajjim el-Dževzijje, autor unikatnih djela. Uhapšen je skupa s Ibn Tejmijjom i zatvoren u tvrđavi Damaska. Ibn Kajjim nije oslobođen sve do smrti Ibn Tejmijja. El-Kadi Burhanuddin ez-Zer'i kaže: „Ispod ovog neba nema učevnijeg čovjeka od njega!“
- hafiz, historičar, Šemsuddin Ebu Abdillah Muhammed Ezehebi (Edhehebi) autor djela Mizanul-‘itidal, sijeru e'alamin-nubela'i, tarihul-islam i još korisnih djela. Tadžuddin es-Subki u djelu tabekatul-kubra kaže: „Kao da se ummet okupio na jednom mjestu. On ih je pogledao pa je počeo obavještavati o stanju svakog od njih pojedinačno.“
- osvjedočeni hafiz, Imaduddin Ismail ibn Omer ibn Kesir (Kethir) el-Basri nakon toga Ed-Dimaški. Ibn Habib o njemu kaže: „On je vrhunac znanja u historiji, hadisu i tefsiru. Njegova djela su: El-bidajetu ven-nihajetu, En-Nihajetu, El-fitenu vel-melahimu, Džami'u-mesanidi, Tefsirul-Kur'anil-azim (adhim) i još mnoga druga djela.“
- hafiz Šemsuddin Ebu Abdillah Muhammed ibn Ahmed ibn Abdil-Hadi el-Makdisi. Imam Ezehebi (Edhehebi) ga ubraja u kategoriju istaknutih hafiza. Ibn Redžeb u njegovom Tabekatu spominje više od sedamdeset knjižnih naslova El-Makdisija. Umro je sa samo četrdeset godina ili nešto manje od toga.
- Šerefuddin Ebul-Abbas Ahmed ibn Husein poznatiji kao Kadi El-Džebel. On je ispred Ibn Tejmijja čitao mnogobrojna djela iz različitih islamskih naučnih oblasti. Ibn Tejmijje mu je odobrio izdavanje fetvi još u mladosti. Imam Ezehebi (Edhehebi) o njemu kaže: „Njegove fetve prihvataju svi. On je prava sablja u dijalogu!“ Ibn Rafi'a i Ibn Habib o njemu govore samo u superlativu. On je izgradio neke stavove hanbelijske pravne škole.
- Zejnuddin Omer, poznatiji kao Ibnil-Verdi. On je autor nekih djela iz oblasti arapske gramatike, literature i historije. U njegovom Tarihu posebno mjesto je poklonio biografiji šejhul-islama Ibn Tejmijji.
- Zejnuddin Ebu Hafs Omer el-Harrani. On je namjesnik izvršne vlasti koji je rekao: „Nikada nisam presudio po nekom pitanju a da zbog njega nisam pripremio odgovor pred Uzvišenim Allahom!“
- Šemsuddin Ebu Abdillah Muhammed ibn Muflih. Ebul-Beka'u es-Subki o njemu kaže: „Moje oči nisu vidjele učevnijeg čovjeka od njega!“ Ibnil-Kajjim o njemu je rekao: „Ispod ove zvijezdane kupole nema učevnijeg od Ibn Mufliha kada je u pitanju hanbelijska pravna škola!“ Ibn Kesir (Kethir) kaže: „Autor je mnogobrojnih i istaknutih djela. Autor je komentara na djelo El-mukni'a u trideset tomova. Postoji njegov komentar na djelo El-munteka. Autor je djela El-furu'a u četiri tomova. Ispisao je knjigu iz oblasti osnove islamskog prava. Knjiga El-adabuš-šeri'jje vel-minehul-meri'jje je djelo njegovih ruku.’’
Ibn Tejmijje i njegovo znanje
Šejhul-islam je u njegovo vrijeme bio enciklopedija svih znanosti. On je živa arhiva tefsira, hadisa, akide, islamskog prava i njegovih osnova, on odlično poznaje historiju, gramatiku, konjugaciju, retoriku, lingvistiku, matematiku, logiku, filozofiju i sve druge naučne grane poznate u tom vremenu.
Bio je ekspert za judeizam i kršćanstvo. Također je dokazao njegovu ekspertizu na polju poznavanja ideoloških pravaca raznih zabludjelih sekti koje postoje u njegovo vrijeme, poput batinija na primjer.
Autor je velikog broja knjiga iz spomenutih oblasti. Putem njegovog pera on govori o tim naučnim granama što jasno upućuje na njegovo odlično i detaljno poznavanje istih.
Ibn Hadžer prenosi kako je hafiz (hafidh) El-Muzi izazivao pozitivnu ljubomoru Ebul-Fetha el-Ja'merija ibn Sejjidunnasa kada se u njegovom prisustvu hvalio kako je vidio šejhul-islama Ibn Tejmijja. Hafiz (hafidh) El-Muzi je govorio: „On je jedini koga sam vidio da je toliko znanja nagomilao. U detalje je poznavao sunnet i hadise. To je sve naizust naučio. Ako bi progovorio o tefsiru, on bi ponio bajrak tog znanja. Ako bi govorio o fikhu, on bi tačno znao svrhu te nauke. Ako bi progovorio o hadisu, on bi potvrdio da je nosioc tog znanja i besprekorni poznavaoc predaja. Kada bi govorio o sektama i strankama, niko nije opširnije govorio o tome od njega. Dominirao je u svakoj naučnoj grani nad njenim pobornicima. Ničije oko nije vidjelo nekog poput njega. Njegovo oko nije vidjelo nikog poput njega samog!“
Islamske nauke je profesionalno savladao. Bio je spreman predavač i muftija već prije njegove dvadesete godine. Allah, subhanehu we te'ala, ga je pomogao mnogobrojnim knjigama, odličnom memorijom, pronicljivošću i razumijevanjem. Rijetko je zaboravljao. Ljudi govore da nikada nije zaboravio ono što bi naučio napamet.
Njegova skromnost i pobožnost
Brižljivo i disciplinovano je vodio računa o namazu i dobrovoljnom postu. Dugo je klanjao nafilu, redovno je postio nafilu i uvijek je demonstrirao praktikovanje islamskih obreda javno i tajno. Pogriješno razumijevanje mu je bilo strano, jer se odlikovao izuzetnom inteligencijom. Znanja mu nije manjkalo jer je bio proključalo more nauke. Nikada nije zloupotrebio vjeru, niti se odvajao svojim učenjem radi njegove lične koristi, niti je pak punim ustima govorio o stvarima
na kojima se ulema složila. Naprotiv, uvijek je stvari dokazivao Kur'anom, sunnetom i analogijom. U tome je bio nenadmašan.
On je po nekim pitanjima kritikovao shvatanje određenih učenjaka prije njega. Biće nagrađen zbog njegove greške, a dvostruko nagrađen ako je u tome njegov stav usaglasio sa istinom.
691. godine po Hidžri obavlja svoj prvi hadždž.
Njegov asketizam i odricanje od ovodunjalučkih dobara je primjer sam po sebi. Dunjaluk ga nije obuzimao ni po kom pitanju niti je pak spominjao ovodunjlučke potrebe.
U djelu El-e'alamu eli'lijje Bezzar kaže: „Nikada nismo čuli da spominje slasti i blagodati ovog svijeta. Nikada se nije upuštao u razgovor o dunjaluku. Nikada nije potražio neke dunjalučke potrepštine. Naprotiv, njegov govor i njegova jedina želja je bila potražnja za Ahiretom, a i ono što će ga približiti Uzvišenom Allahu.“
Nije odobravao da nešto uzme ili primi od vladara. Njegov se brat brinuo o njegovim stvarima. Ibn Redžeb spominje kako su mu 690. godine ponudili mjesto glavnog kadije a i to da upravlja saborom tamošnjih učenjaka. Ništa od toga nije prihvatio.
Nalazio se veoma daleko od svakog oblika bilo kakve mržnje. Nikada se nije svetio na ličnom planu. Bio je dokazanog autoriteta.
Ibn Kesir (Kethir) spominje kako je sultan En-Nasir potražio vjersku deciziju od njega o fizičkoj likvidaciji nekih kadija i učenjaka koji su ranije naumili da njega, Ibn Tejmijja, likvidiraju!!! On je kategorično odbio da pomisli, a kamoli da izda fetvu o njihovoj likvidaciji ili da im na bilo koji način naudi. Sultanu En-Nasiru je samo odgovorio: „Ako ih likvidiraš, nećeš naći druge poput njih!“ Sultan mu na to uzvrati: „Oni su te maltretirali! Koliko su samo puta pokušali da te ubiju!?“ Šejhul-islam mu na to odgovara: „Ko me je maltretirao, ja sam mu oprostio! Ko je uvrijedio Allaha i Njegovog Poslanika, ta, Allah će se njemu osvetiti! Ja se neću svetiti radi samog sebe!“ Toliko je savjetovao sultana o tim ljudima sve dok se ovaj nije okanio namjere da ih likvidira.
To je dovoljan pokazatelj njegovog superiornog ahlaka. Učenjaci spominju prekrasne osobine Ibn Tejmijja.
Zejduddin ibn Mahluk, kadija malikijske pravne škole, rekao je: „Nismo vidjeli nekog poput Ibn Tejmijja. Ljude smo okrenuli protiv njega, pa eto, nismo uspijeli savladati ga. Kada je on bio u mogućnosti udariti na nas, jednostavno nam je oprostio i ne samo to, branio nas je!!! Tako su pred njega stali mnogi učenjaci pravdajući mu se zbog onoga što su mu učinili. On bi na to samo odgovarao: „Svima vama sam oprostio!“
Džihad Ibn Tejmijje
Ibn Tejmijjeve knjige i predavanja nisu glatko klizila preko nevolja. Naprotiv, lično je učestvovao u veoma opakim ratovima u prvim redovima mudžahida a prije toga je ljude već pozvao na borbu. Obradovao ih je Allahovom pobjedom.
Jedna od najžešćih bitaka u kojima je učestvovao je ona koja se odigrala kod Šekhaba 702. godine po Hidžri. On se dobro pripremio za tu borbu. Obilazio je od jednog do drugog garnizona tražeći od njih zakletvu na borbu protiv Tatara. Nakon toga bi ih obradovao Allahovom pobjedom.
Također je učestvovao u bitkama u pokrajinama Džerd, Refd i Tejamine. Allah, subhanehu we te'ala, ga je pomogao u svim tim ratovima.
Pohvale učenjaka na račun Ibn Tejmijje
Ulema islama je pohvalila ovog učenjaka i nazvala ga je titulom šejhul-islama (prvenac islama). Neki od njih su pisali o njemu u posebnim knjigama. Historija je ukrašena biografijom ovog učenjaka.
Njega vrijeđaju samo oni koji nisu svijesni njegove veličine i važnosti. Pa tako, ko nečega nije svjestan, taj poriče postojanje te stvari!!!
Veliki učenjak Behauddin ibn es-Subki je rekao nekima koji su napali Ibn Tejmijja: „Čovječe, tako mi Allaha, Ibn Tejmijja mrzi samo neznalica ili sljedbenik svoje strasti! Neznalica ne zna šta govori, a sljedbenik strasti zbog svoje požude ne shvata istinu iako je možda ranije spoznao istu!“
Znaj, Allah te pomogao, mnogi su učenjaci isticali Ibn Tejmijjeve karakteristike u njihovim poznatim djelima. Posvetili su mu i posebne biografije u historiskim knjigama.
Autor knjige Er-redul-wafir hafiz (hafidh) Ahmed ibn Nasirud-din eš-Šafi'i spominje sve učenjake koji su se pohvalno izrazili o Ibn Tejmijji.
Učenjak Mer'i ibn Jusuf el-Keremi je ovo djelo sažeo u knjigu koju je nazvao: Eš-šehadetuz-zekijje fi sena'il(thena'il)-e'immeti ‘ala ibni Tejmijje.
Slijedi redosljed imena nekih od učenjaka koji su pohvalno govorili o Ibn Tejmijji.
- Ibn Dekik el-‘Id kaže: „Kada sam sreo Ibn Tejmijja, vidio sam čovjeka između čijih se očiju nalazi cjelokupno poznato znanje. Upotrebio bi ono što mu je potrebno, a zanemario bi ono što mu u datom trenutku nije bilo potrebno.“
- Ibn Kajjim el-Dževzijje u biografiji o Ibn Tejmijji kaže: „Prvenac islama i muslimana. Stub postojanog obznanjivanja Istine i pomaganja vjere. Pozivač Allahu i Njegovom Poslaniku. Borac na Allahovom putu. Njime je Allah omilio ovu vjeru koju su ljudi „namrštili“ i oživio je već zaboravljeni sunnet. On je svjetlo kojim je Allah osvijetlio noć tobožnjih dokaza i sumnji. Njime je razotkrio mutne tmine. Njime je otvorio „zaključana“ srca. Njime je otklonio mahane duša i njime je On uništio bolest bolesnih, sumnje sumnjičavih i lažno svojatanje lažova i blebetala. On je prvenac u znanju, pobožnosti, skromnosti, skrušenosti i dosljednog obredoslovlja. On je hafiz (hafidh ) i zaista je Tekijjuddin (pobožnost vjere) Ebul-Abbas.“
- Puno je ljudi koji govore da je hafiz (hafidh) El-Muzi o Ibn Tejmijji rekao: „Nikada nisam vidio nekog poput njega. Ni on nije vidio nekog poput samoga sebe. Nisam vidio da je neko učevniji u Allahovoj Knjizi i sunnetu Allahovog Poslanika od njega. Nisam vidio da neko dosljednije slijedi Kur'an i sunnet od njega.“ Hafiz (Hafidh) El-Muzi je o Ibn Tejmijji također, rekao: „Četiristotina godina niko nije vidio sličnog Ibn Tejmijji!“
- Hafiz (Hafidh) Ibn Redžeb o njemu kaže: „Ahmed ibn AbdilHalim ibn AbdisSelam ibn Abdillah ibn Ebi Kasim el-Hidr ibn Muhammed ibn Tejmijje el-Harrani nakon toga Ed-Dimeški. Imam, pravnik, koji je vlastitim snagama gradio stavove, izvrsni poznavaoc hadisa (haditha), dosljedno vlada svim naukama, komentator Kur'ana, pravnik bez konkurencije, skromni pobožnjak, Tekijjuddin (pobožnost vjere) Ebul-Abbas, šejhul-islam, prvenac svih učenjaka, toliko je poznat da ga nije potrebno predstavljati niti ga opširno opisivati.“ Ibn Redžeb u biografiji Ibn Tejmijja spominje i njegovu smrt te kaže: „U mnogim islamskim zemljama klanja mu se dženaza namaz za odsutnog. Klanjali su mu dženazu u Jemenu, pa čak i u Kini!! Putnici koji su pristigli iz Kine prenose da je u najudaljenijem predjelu te zemlje nakon džume-namaza oglašeno: dženaza namaz glasnogovorniku Kur'ana!“
- Hafiz Ibn Kesir (Hafidh Ibn Kethir) je pripremio obilnu biografiju Ibn Tejmijja. U njoj ga posebno hvali. U djelu el-bidajetu wen-nihajetu on kaže: „…nakon toga nastupa 728. godine u mjesecu zul-ka'de (dhul-ka'de) kada je šejhul-islam Ebul-Abbas Ahmed ibn Tejmijje, neka mu Allah prosvjetli dušu, umro…“
- Hafiz (Hafidh) El-Bezzar je posebno poštovao šejhul-islama. Posvetio mu je posebno biografsko djelo koje je nazvao el-e'alamu el-‘illijje fi menakibil-imami Ibni Tejmijje.
- Hafiz (Hafidh) Ibn Hadžer je u biografiji ed-durerul-kamine o Ibn Tejmijji rekao: „Samo dvije vrste ljudi može reći da je Ibn Tejmijje nevjernik! To može reći čovjek koji je zaista nevjernik ili onaj pak koji ne poznaje stanje Ibn Tejmijja. On je bio iz redova velikodostojnika muslimana… Najimpresivnije od svega je to što se uvijek suprotstavljao mubtedi'ama-inovatorima, i sektama el-hululijje i el-itihadijje. Njegova su djela mnogobrojna i poznata. Njegove fetve po tim pitanjima je nemoguće obuhvatiti. Eh, kako li su samo sretni kada čuju o njegovom „kufru“!? Eh, kako li su samo radosni kada čuju nekoga da je nazvao nevjernikom onoga[1] što nikoga nije nazvao nevjernikom!!! Obaveza je onog što zagovara znanje i ima pameti, da dobro razmisli o govoru ovog učenjaka i njegovim poznatim djelima. Da prihvati predaje samo povjerljivih i da tako odbaci ono što mu se ne dopada i da se pričuva „podmetanja“ koliko god može. Također, kada Ibn Tejmijje ne bi imao drugog učenika osim Šemsuddina ibn Kajjim el-Dževzijja, autora poznatih i priznatih djela, to bi bio dovoljan pokazatelj njegovog priznatog autoriteta i položaja jer su djela Ibn Kajjima prihvaćena kako od njegovih podržavača tako i od njegovih suparnika. Ibn Tejmijji je posvjedočena superiornost u islamskim naukama. Objašnjavao je nejasnoće između govora i razumjevanja njegovim savremenicima iz redova šafijske pravne škole a da o pravnicima hanbelijske škole i ne govorimo. Svima je on objašnjavao diskutabilna pitanja njihovih pravnih škola. Pa tako, ko i pored navedenog njemu pripisuje kufr-nevjerovanje ili to pripiše onom što ga naziva titulom šejhul-islam, takvom čovjeku se ne poklanja pažnja i ne treba jadikovati i zapomagati zbog tog stava. Naprotiv, treba mu se uzvratiti kako bi se povratio istini i shvatio šta je ispravno. Allah govori istinu, On upućuje na pravi put, On nam je dovoljan, Divan je On zaštitnik!“
Ibn Tejmijjina smrt
U mjesecu ša'banu 726. godine je posljednji put uhapšen i sproveden u zatvor. Uhapšen je kod damaske tvrđave. Ostao je u zatvoru sve dok mu Allah, subhanehu we te'ala, nije uzeo dušu 26. zul-kadeta (dhul-kadeta) 728. godine.
Bolovao je dvadeset i nekoliko dana. Većina ljudi nije znala da je bolestan i njegova smrt ih je strašno iznenadila. Njegovu smrt je oglasio mujezin damaske tvrđave sa minareta džamije. Straža sa stražarskih kula je također govorila o tome. Kada je vijest doprla do ljudi, odmah su se okupili ispred bedema tvrđave. Pojurili su iz svih dolina i gradova.
Dženaza je bila neopisiva. Rečeno je da je prisustvovalo najmanje 50.000 ljudi.[2] Sahranjen je na takozvanom Groblju asketa u Damasku.
Puno učenjaka ga spominje u poznatim stihovima. Neka se Allah smiluje Ibn Tejmijji. Bio je veličanstven za vrijeme njegovog života. Ostao je veličanstven i nakon njegove smrti. Neka ga Allah Uzvišeni od ove vjere nagradi najboljim čime On nagrađuje pozivače u Istinu. Neka je hvala Allahu Gospodaru svih svjetova!
