autor: dr. Safet Kuduzović
Kada god se približi neki nemuslimanski praznik, počnu se voditi polemike da li čestitati dotični praznik ili ne. Nije poznato da nemuslimani pomišljaju a kamoli raspravljaju o tome da li muslimanima čestitati Bajram ili Novu hidžretsku godinu (a nju, svakako, ne treba slaviti niti čestitati). Ako pogledamo običajna prava ljudi općenito, uočit ćemo da čestitanje određene stvari znači radovanje i potpuno prihvatanje njezine legitimnosti, a izbjegavanje čestitanja ukazuje na odricanje, neprihvatanje i njeno praktično ignoriranje. Musliman je dužan poštovati sve ljude i prema njima se pravedno i humano odnositi bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Međutim, to poštovanje i uvažavanje ne smije preći granicu, pa da musliman čestita ljudima ubjeđenja koja ruše temelje islama i potiru monoteizam koji su promovirali svi Allahovi poslanici.
Od svanuća islamske zore nije bilo poznato da muslimani s takvim žarom i tako hitro, kolektivno i individualno, nastoje udovoljiti pripadnicima drugih religija čestitajući im njihove vjerske, nacionalne i druge praznike.
Komentirajući ajet: “…i oni koji ne prisustvuju laži i nevaljalštini” (prijevod značenja El-Furkan, 72), Ibn Abbas, Ebu Âlije, Ibn Sirin, Dahhak, Rebia b. Enes i neki drugi mufessiri, rekli su: “To se odnosi na mnogobožačke praznike.” (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/341, i Ed-Durrul-mensur, 5/148.)
Svaki dan najmanje po sedamnaest puta muslimani na namazima mole: “Uputi nas na Pravi put, na put onih kojima si blagodati podario, a ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali.” (Prijevod značenja El-Fatiha, 6-7.) Prenosi Ibn Adi da je Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, rekao: “Srdžba se izlila na jevreje, a kršćani su zalutali.” (Ahmed, Tirmizi, sa dobrim lancem prenosilaca)
Zar nakon ove veličanstvene dove čestitati vjerske praznike ljudima na koje se Uzvišeni Allah zbog njihovih ubjeđenje rasrdio i u zabludi ih ostavio?!
Enes b. Malik prenosi da su se ashabi u Medini zabavljali u dva još iz paganskoga doba naslijeđena dana, čak i nakon Hidžre. Kada je to čuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah vam je te dane zamijenio boljim od njih: Ramazanskim i Kurbanskim bajramom.” (Nesai, Ahmed i Bejheki, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: El-Iktida, 1/486, Fethul-Bari, 2/442, Subulus-selam, 2/70, i Es-Silsiletus-sahiha, 5/34.)
Neki se čovjek zavjetovao da će prinijeti žrtvu u Buvani (mjesto južno od Mekke), a kada je za to saznao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: “Da li se na tom mjestu nalazio kakav kip koji su pagani obožavali?” “Nije”, odgovoriše prisutni, pa je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, opet upitao: “Da li su na tom mjestu mnogobošci slavili kakav praznik?” Na ovo ashabi odgovoriše: “Nisu.” “Onda ispuni svoj zavjet!”, naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Ebu Davud. Ibn Tejmijje tvrdi da hadis ispunjava kriterije koje su postavili Buharija i Muslim. Vidjeti: El-Iktida, 1/490.) Ovaj hadis jasno ukazuje na dokidanje paganskih običaja i nevjerničkih praznovanja.
Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, rekao: “Ne pripada nama onaj ko postupa po običajima drugih.” (Taberani, 11/123/11335. Šejh Albani ovu predaju ocjenjuje kao dobru. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/957.)
Omer b. Hattab govorio je: “Ne ulazite u njihove bogomolje dok u njima praznuju, jer se tada na njih spušta Allahova srdžba!” (Abdurrezzak, 1/411, i Bejheki, 9/392, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Ahkamu ehliz-zimma, 3/1246.) Alija b. Ebu Talib na Omerovu je izreku dodavao: “Da vas ne bi zadesila Allahova srdžba zajedno s njima!” (Vidjeti: Tarihu Bagdad, 8/25.)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko oponaša neki narod, on mu i pripada.” (Ahmed i Ebu Davud, s dobrim lancem prenosilaca, tvrde Ibn Tejmijje, u djelu El-Iktida, 1/269, imam Zehebi, u djelu Es-Sijer, 15/509, i Ibn Hadžer, u djelu Fethul-Bari, 10/271.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjim tvrde: “Po jednoglasnom mišljenju učenjaka, zabranjeno je veličanje nemuslimanskih praznika, njihovo pomaganje u tome i prisustvovanje takvom slavlju.” (Vidjeti: El-Iktida, 1/479, i Ahkamu ehliz-zimma, 3/1245.)
Na drugom mjestu Ibnul-Kajjim zapisao je: “Ako se onaj ko čestita nevjernicima njihove praznike uspije sačuvati nevjerstva, neće se uspjeti sačuvati očitog harama, jer takav čovjek sličan je onome ko im čestita njihovo klanjanje kipovima. To njegovo čestitanje veći je grijeh kod Allaha od konzumiranja alkohola, ubistva nevine osobe i nemorala. Onaj ko im čestita njihove praznike izazvao je Allahovu srdžbu na sebe, i to rade samo oni koji islamu ne pridaju važnost.” (Vidjeti: Ahkamu ehliz-zimma, 1/441.)
Šejh Ibn Usejmin kaže: “Čestitanje njihovog Uskrsa, ili nekog drugog vjerskog praznika, zabranjeno je po konsenzusu učenjaka koji spominje Ibnul-Kajjim.” (Vidjeti: Medžmuu fetava, 3/404.)
Učenjaci hanefijske pravne škole, kao i drugi, smatraju strogo zabranjenim uručiti poklon nevjerniku na dan njihovih praznovanja, a u vezi s onim čovjekom koji to učini s namjerom veličanja njihovih blagdana, Ebu Hafs en-Nesefi, hanefijski pravnik, veli: “Kada bi čovjek obožavao Allaha cijeli život, potom poklonio nemuslimanu jaje na dan njihovih praznovanja, želeći uveličati i obilježiti taj dan, počinio bi nevjerstvo i njegova bi djela bila poništena. Isto tako, kada bi, želeći obilježiti taj dan, kupio nešto što nije običavao ranije kupovati, počinio bi nevjerstvo.” (Vidjeti: Hašijetu Ibn Abidin, 10/520-521.)
U hanefijskim djelima El-Bahrur-raik, 8/555, Medžmeul-enhur, 4/491, i Tebjinul-hakaik, 6/228, stoji: “Uručivanje poklona na dan Nejruza i Mihredžana (proljetni i jesenji mušrički praznici) je haram, ne samo haram, već kufr.”
U djelu hanefijskog mezheba, El-Fetaval-hindijje, 6/446, stoji: “Kaže se u djelu El-Džamiul-asgar: Kada bi musliman na dan Nejruza poklonio drugom muslimanu poklon, ne želeći veličati taj dan, već to uradi samo radi običaja koji je poznat kod nekih ljudi, ne bi počinio nevjerstvo. Međutim, ne treba nikako poklanjati na taj dan da ne bi oponašao taj narod.” Ovdje se govori o poklonu uručenom muslimanu na dan nemuslimanskog praznika, pa šta je tek onda sa darivanjem poklona inovjercima želeći im izraziti čestitke na zabludi u kojoj se nalaze?!
Hanbelijski pravnici kažu: “Pogrdno je (muslimanu) striktno postiti dan Nejruza i Mihredžana jer su to paganski praznici.” (Vidjeti: Kešful-kinaa, 2/341). Ako je pogrdno Allahu činiti ibadet izrazito u danima paganskih praznovanja, šta je onda sa čestitanjem istih?!
Kažu neki malikijski učenjaci: “Ko na dan njihovog blagdana presiječe lubenicu (želeći obilježiti taj dan) kao da je zaklao svinju.” (Vidjeti: El-Iktida, 1/396, od šejhul-islama Ibn Tejmijje)
Kada čestitamo kršćanima njihov praznik, mi im, ustvari, čestitamo njihovo ubjeđenje:
a) da Allah ima suprugu,
b) da Allah ima dijete,
c) da je Isa, a.s., razapet
d) da su ga oni ubili,
e) da je Allah jedan od trojice (otac, sin i duh sveti)
Ko je ikada otvorio Allahovu Knjigu, mogao je pročitati nedvojbenu negaciju i ništavnost ovih ubjeđenja. Međutim, neki ljudi obmanjuju sami sebe pa kažu da im samo formalno, iz kurtoazije i laskanja, čestitaju, ne želeći nikako potvrditi njihova ubjeđenja!!! Dakako, srčana potvrda takvih ubjeđenja predstavlja kulminaciju zla, a u protivnom je veliki grijeh.
Da pretpostavimo da je naš radni kolega kršćanin počinio nemoral sa ženom svoga bliskog prijatelja, nakon čega je zatrudnjela i rodila mu sina. Da li nam je dozvoljeno dotičnom radnom kolegi, onako iz kurtoazije ugađajući počinitelju, ne sa ubjeđenjem, čestitati dobitak?! Ili da je spomenuti kolega u jednom od noćnih barova našao sebi ljubavnika s kojim provodi slobodno vrijeme?! Hoćemo li, laskajući radnom kolegi iz ljubaznosti i predusretljivosti, čestitati uspostavu nove intimne veze ili ćemo se, pak, zgražavati nad njegovim postupcima?! Zar su ovi gnusni postupci, po šerijatskim mjerilima, veći grijeh od prethodno spomenutih izjava i ubjeđenja?!
Dakle, veličanje (a čestitanje je jedan od najizraženijih vidova veličanja) nemuslimanskih praznika je zabranjeno po konsenzusu islamskih učenjaka, i nije mi poznato da je neko od islamskih klasika kroz generacije dozvolio čestitanje njihovih blagdana.
Razilaženje je nastalo u savremenom vremenu kada su pojedini učenjaci, povodeći se za općim argumentima, izveli zaključke i propise koji su bili skriveni najvećim ekspertima islamskih nauka u proteklih četrnaest stoljeća. Uz veliko poštovanje Evropskog vijeća za fetve i naučna istraživanja, kao i šejha Karadavija, koji su dozvolili čestitanje nemuslimanskih praznika, smatramo dotičnu fetvu pogrešnom i velikim promašajem. Ova kritika nije stvar proizvoljnog zaključivanja i shvatanja islama, već je utemeljena na konsenzusu islamskih učenjaka iz različitih pravnih škola kroz historiju islama, a dijelove njihovih izjava prethodno smo citirali. Ovo je, također, stav mnogih savremenih učenjaka današnjice, kao Ibn Baza, Albanija, Ibn Usejmina, Fevzana, Gudejana, Bekr Ebu Zejda, Ibn Džibrina i mnogih drugih.
Voljeli bismo da je Evropsko vijeće citiralo mišljenje barem jednog učenjaka iz prvih osam stoljeća islama koji su dozvolili čestitanje nemuslimanskih praznika!! Ko je preči za slijeđenje: sva islamska ulema do našeg vremena (ili u najmanju ruku u prvih osam stoljeća) koja je kategorički zabranila ovaj čin, ili, pak, nekoliko savremenih učenjaka koji su kazali suprotno njima?!
Pitanje čestitanja nemuslimanskih pravnika davno je riješeno i ne postoji situacija koja može promijeniti ovaj propis, osim ako musliman bude prisiljen da to učini. Što se tiče dobročinstva prema nemuslimanima, ono je utemeljeno decidnim šerijatskim tekstovima. Ovo dobročinstvo je pohvalno i poželjno, ali u okvirima šerijatskih granica. Po jednoglasnom mišljenju učenjaka, čestitanje njihovih vjerskih praznika ne ulazi u sastavni dio dobročinstva prema njima.
U vezi s ovim pitanjem mogu se citirati desetine izjava islamskih učenjaka iz različitih pravnih škola, ali budući da je u pitanju konsenzus pravnika, zadovoljit ćemo se spomenutim, a Allah najbolje zna.
