autor: Šejh dr. Abdul-'Aziz b. Muhammed Âlu Abdul-Latif
(poznati profesor akide iz Rijada)
preveo: mr. Amir I. Smajić
Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami neka su na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i plemenite ashabe.
Još uvjek mnoge emocije i neobuzdane reakcije utiču na stavove i mišljenja velikog broja islamista, te na njihov odnos spram novonastalih i savremenih pitanja koja se tiču cjelokupnog ummeta, a pogotovo kada je riječ po pitanju tekfira (proglašavanja osobe koja se pripisuje islamu nevjernikom).
Samo što se neki javno oglase tekfirom određenih osoba i pojedinaca (ali bez preciznosti u donošenju suda i potpunosti u uspostavljanju dokaza nad osobama koje proglašavaju nevjernicima, tj. bez ispunjavanja svih uslova i otklanjanja svih zapreka) kad ono, s druge strane, na to pretjerivanje uzvraća se popuštanjem i nipodaštavnjem bitnih pitanja. "Ta i ta osoba neće se tekfiriti sve dok ne bude imala namjeru da učini djelo nevjerstva i sve dok ne bude zadovoljna nevjerstvom!" – uzviknu neki od takvih. Možda dokazuju i riječima Uzvišenog Allaha: "Onaj ko zanevjeruje u Allaha, nakon što je vjerovao, osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri..." (En-Nehl, 106)
Međutim, i jedna i druga skupina udaljila se od istine onoliko koliko se udaljila. Prvi nisu obratili pažnju na činjenično stanje koje šerijat uzima u obzir, poput neznanja, pogrešnog razumjevanja (sa ispravnom namjerom), nenamjerne pogreške i prisile; dok su drugi, ipak, uzeli sve te stvari u obzir, ali su prešli mjeru u opravdavanju i otišli daleko i naširoko dotle da su zatvorili vrata propisa odmetništva koji ima svoje mjesto u Šerijatu.
Kada je posrijedi njihovo dokazivanje s navedenim ajetom, jasno je da nisu detaljno razmislili o njegovom značenju i nisu uzeli u obzir kontekst u kojem je objavljen. Onaj ko počini nevjerstvo bez prisile, njegovo je srce zadovoljno nevjerstvom, jer u protivnom, početak ajeta bio bi kontradiktoran sa njegovim krajem. Ako samovoljno izusti riječi nevjerstva, to je dokaz da su i njegova prsa zadovoljna s tim. Da nije tako, pa on to ne bi ni kazao. Prema tome, onaj ko ciljano kaže riječi nevjerstva, time je počinio nevjerstvo. Dokaz za to su riječi Uzvišenog Allaha: "Ako ih upitaš, oni će sigurno reći: 'Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.' Reci: 'Zar da se sa Allahom, i ajetima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate!? Ne ispričavajte se! Počinili ste nevjerstvo nakon vjerovanja.'" (Et-Tevbe, 65-66). Uzvišeni Allah, dželle šanuh, obaveštava nas da je ova skupina počinila nevjerstvo nakon njihovog prethodnog vjerovanja, iako su tvrdili da su njihove riječi nevjerstva izgovorene bez ubjeđenja u istinitost. Naprotiv, samo su se igrali i razgovarali. (Vidjeti: Ibn Tejmijje, Kitâbul-iman, str. 208; i Es-Sârimul-meslûl, 3/975) Ukratko, onaj ko počini djelo nevjerstva bez prisile, počinio je nevjerstvo i zadovljan je time, jer u protivnom nebi ga činio.
Veoma je bitno kada se govori o ovoj tematici da se precizno i oprezno pristupa kvalifikacijama osoba i grupacija, te da se krajnje stručno koristi šerijatskom terminologijom. Zaista, jedna od bolesnih/zaraznih pojava savremenog doba je razmjena ružnih nadimaka među muslimanima i unakrsno proglašavanje novotarima među neistomišljenicima. Primjer toga je tvrdnja za neke osobe/grupacije da su haridžije, i suprotno tome proglašavanja drugih murdžijama. Međutim, poenta je u stvarnosti, istini i dokazima. Imama Ahmeda b. Hanbela, rahimehullah, neki su proglasili haridžijom, ali i pored toga on je imam ehlis-Sunneta vel-Džema'ata, a njegov menhedž je najbolji menhedž. (Vidjeti: Ibn Tejmijje, El-Fetâval-kubrâ, 5/159) Također, imama Abdullaha b. Mubareka pojedinci su proglasili murdžijom, kao što se navodi u djelu Akidetus-selef od Sabunija, ali stvarnost je suprotna tome.
Imam Eš-Šâtibi, rahimehullah, pisao je o tome kakva sve iskušenja snalaze učenjake i one koji slijede Sunnet i kakvim sve pogrdnim nadimcima bivaju etiketirani. U tom smislu kaže: "Teško da možeš naći poznatog alima ili dobru/bogobojaznu osobu, a da nije nazvana ovim pogrdnim nadimcima, ili pak nekim od njih. To je zbog toga što strast obuzima one koji im se supostavljaju. Glavni razlog udaljavanja od Sunneta je, upravo, neznanje i nepoznavanje Sunneta. Zbog toga, slijeđenje strasti je preovladavajuće kod onih koji se razilaze (sa istinom)." (El-'Itisâm, 1/29)
Nužno je detaljno definirati značenja ovih termina, te precizno ukazati na koga se oni tačno odnose. Ne smiju se koristiti ovi nadimci osim u kontekstu onih koji ih zaista zaslužuju. Jer, koliko je samo onih koji koriste termine "haridžija" i "murdžija" a upošte ne poznaju njihova značenja. Još više je onih koji proglašavaju pojedince da su pripadnici jedne od ove dvije skupine bez decidnog fokusa, sagledavanja stanja i uvažavanja postavljenih pravila prilikom proglašavanja drugih osoba novotarima.
Jedna od grešaka koja se često ponavlja prilikom liječenja ove opasne pojave je da vidiš kako neki žestoko upozoravaju na jednu zabludu, svejedno radilo se o tekfiru ili irdžâu, ali s druge strane nipodaštavaju, zanemaruju i zapostavljaju njoj suprotnu krajnost. Pravda i znanje nalažu da se svaka zabluda liječi podjednako, shodno potrebi, ali bez posebnog isticanja borbe protiv jedne zablude da bi radi toga suprotna zabluda ostala zanemarena. Obje krajnosti naspram istine su prezrene.
Postoji još jedna grešaka koja se često pravi. Kada npr. pristupamo liječenju pojave pretjerivanja (ar. guluvv) i (neosnovanog) tekfira, najčešće se koristi napadački, huškački stil i zadovoljava se sa zaglupljivanjem, zatupljivanjem i pukim osuđivanjem takvih osoba. Njihovi predvodnici i najistaknutiji među njima bivaju opisani kao bukvalisti, glupsoni i naivci, a nerijetko im se pripisuje da zastupaju ono što je općepoznato kao zabluda, poput toga da proglašavaju nevjernicima velike grješnike, a možda među njima nema nikoga ko to zastupa. Suprotno njima, oni koji se bore protiv savremene pojave irdžâa, za onog koji napravi i najmanju pogrešku u tom pogledu odmah tvrde da smatra kako grijesi ne utiču na potpunost vjerovanja i kako je to vjera kraljeva i vladara itd. Ali stvari se ne postavljaju na taj način. Uzmimo za primjer imama Ebu Hanifu, rahimehullah. Imao je pri sebi određenih primjesa irdžâa, ali nipošto nije tvrdio da grijesi ne škode vjerniku, dok je s druge strane njegov pogled na vladare bio žestok.
Obaveza je u pogledu obje skupine da se njihove šubhe (nejasnoće, pogrešna razumjevanja i tumačenja) spomenu tačno iz izvora koje navode i koriste i na način na koji ih spominju, pa nakon toga da se te novotarske osnove pobiju sa dokazima i jasnim činjenicama.
Kada se govori o imânu (vjerovanju) i kufru (nevjerstvu) izrazito je bitno napraviti razliku između pitanja koja su nužno poznata od vjere i pitanja koja su sklona idžtihâdu i mogu trpjeti razilaženja. Uzmimo za primjer opravdavanje neznanjem. Sa gledišta uzimanja u obzir činjeničnog stanja te vjerodostojnosti dokaza koji na to ukazuju, onda je to stvar koja je jasna i poznata. Opravdavanje neznanjem ima utemeljenje u mnogim šerijatskim tekstovima. Jedan od tih dokaza je događaj čovjeka koji je naredio porodici da ga spale. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Jedan čovjek koji nikada nije uradio nijedno dobro djelo oporučio je svojoj porodici da ga, kada umre, spale i pola pepela prospu po kopnu, a drugu polovicu u more. 'Tako mi Allaha, ako Allah mogne da me oživi kazniće me tako žetoko kako nije kaznio nikoga u svim svjetovima.' – rekao je. Kada je umro, urađeno je ono što je naredio da se uradi, te je Allah naredio kopnu da sakupi njegove dijelove i naredio moru da sakupi njegove dijelove, kad on odjednom stoji pred Allahom. Tada ga Allah upita: 'Šta te je podstaklo na ono što si uradio?' Reče: 'Moj Gospodaru, strah od Tebe. A Ti to najbolje znaš.' Pa mu je Allah zbog toga oprostio." (Buhari, br. 3478; i Muslim, br. 2756) Ovaj hadis je mutevâtir (na najvećem stepenu autentičnosti) od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmû'ul-fetâvâ, 1/491) Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi 'alejh: "Uvjek napominjem na ovaj hadis. Ovaj čovjek je posumnjao u Allahov kudret (moć, mogućnosti) i da će ga Allah ponovo sakupiti kada se prospe njegov pepeo. Naprotiv, vjerovao je da neće biti proživljen. Po jednoglasnom mišljenju svih muslimana to je djelo nevjerstva, ali je bio neznalica i nije poznavao te stvari. Bio je vjernik, bojao se Allahove kazne, pa mu je Allah radi toga oprostio." (Medžmû'ul-fetâvâ, 12/491) Međutim, može se desiti da se učenjaci razilaze oko pitanja u kojima neznanje može biti opravdanje, kao i oko osoba, vremêna i stanjâ u kojima se to može uzeti u obzir. Razumjevanja učenjaka se razlikuju spram okolnosti, stanja i propisa koji se vežu za to u stvarnosti. Jedan od njih možda smatra da u dotičnom pitanju ima opravdanja u neznanju, dok drugi ipak smatra da nema. Čak, možda isti učenjak smatra za dotičnu osobu da je opravdana neznajem, dok u pogledu druge osobe koja čini isto djelo nevjerstva smatra da nije opravdana. Prema tome, pitanje opravdavanja ili neopravdavanja neznanjem je pitanje idžtihâda. (Videti: Ibn Usejmin, Šerhu Kešfiš-šubuhât, str. 27)
Nekada je govor o pojedinim djelima koja izvode iz islama jasan, a propis poznat, ali se desi da učenjak – uz znanje, trud i iskrenost – pogrešno protekfiri onog ko ne zaslužuje tekfir. U tom slučaju taj učenjak je opravdan i biće mu oprošteno (jer je imao ispravnu namjeru). Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, je rekao: "Ako čovjek muslimana dovede u kontekst licemjerstva ili nevjerstva, ali to učini iz srdžbe radi Allaha, Njegovog Poslanika i vjere, a ne radi svojih strasti i prohtjeva, neće radi toga biti nevjernik. Čak, neće biti ni grješan, nego pak nagrađen radi (iskrenog) nijeta i namjere. Ovo je suprotno razumjevanju sljedbenika strasti i novotarija koji tekfire neistomišljenike i proglašavaju ih novotarima po svojim strastima i prohtjevima, a, u stvarnosti, oni su preči da budu takvi od onih koje tekfire i proglašavaju novotarima." (Zâdul-me'âd, 3/423)
Uzimanje u obzir stanja i činjenica kada se govori o imanu i kufru razjašnjava ono što je nejasno, definiše ono što je nedefinisano i precizira ono što je općenito. Neke vrste neznanja bivaju opravdanje šerijatskim obaveznicima (punoljetnim osobama), kao što i neka pogrešna razumjevanja bivaju prepreka da dotična osoba bude kažnjena ili protekfirena. Isto tako, onome ko bude prisiljen (na djelo kufra) biće oprošteno.
Izučavanje Allahove vjere i uzimanje neophodne opskrebe iz šerijatskog znanja dovodi čovjeka do stepena samilosti i brižnosti prema stvorenjima. Sljedbenici Sunneta poznaju istinu ali su i milostivi prema stvorenjima. Kada je neznanje o Allahovoj vjeri nadvladalo haridžijama dovelo ih je do toga da budu kruti, grubi i osori, dotle da su ubijali muslimane a na miru ostavljali one koji obožavaju kipove. Ibnul-Kajjim, rahimehullah, u tom smislu kaže: "Udio svakog roba u milosti je jednak njegovom udjelu u uputi. Shodno tome, najpotpuniji vjernik je ujedno i najmilostiviji od njih. Baš kao što Uzvišeni kazuje o ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: 'Muhammed je Allahov poslanik, a oni koji su uz njega žestoki su prema nevjernicima a samilosni međusobno.' (El-Feth, 29) Otuda je Ebu Bekr es-Siddik od najmilostivijih ljudi u ovom ummetu. Od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je rekao: "Najmilostiviji iz mog ummeta prema mom ummetu je Ebu Bekr." (Tirmizi). A on, Ebu Bekr, bio je učeniji od svih ashaba, i to bez razilaženja među ashabima. Isto stanje je i sa drugim ljudima. Sve što je njihovo znanje opširnije to je i njihova samilost prema stvorenjima veća. Naš Gospodar je sve obuhvatio Svojom milošću i znanjem. Njegova milost sve je prekrila a Njegovo znanje sve je obuhvatilo." (Igâsetul-lehfân, 1/250-251)
Isticanje i javno forsiranje šerijatskog znanja, te širenje istog mogućim načinima i metodama, poput univerziteta, halki u džamijama, naučnih centara, medijskih glasila i slično, sve to je grancija popravka i koristan put ka uspostavljanju milosti, samilosti i brižnosti prema stvorenjima i vraćanju onih koji su skrenuli na put istine.
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kada je nadvladao haridžije dokazima, velika skupina od njih se pokajala i vratila uz Aliju, radijallahu anhu. Jezid el-Fekir kada je prihvatio neke stavove haridžija, Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, citirao mu je hadis o džehennemlijama, pa je Jezid napustio ta mišljenja. Haridžije su izazvale mnoge glavobolje Emevijama raznoraznim ratovima, problemima, sukobima i belajima koje su pravili. Kada je Omer b. Abdul-'Aziz, rahimehullah, preuzeo hilafet napisao im je pisma i odgovorio na njihove šubhe/nejasnoće, pa su mnogi priznali grešku. Kada su bili obavješteni o njegovoj bogobojaznosti, da daje svakom njegovo pravo, da se bori protiv nepravde itd., okupili su se i usaglasili da im ne dolikuje da se bore protiv takvog čovjeka. (Vidjeti: El-Âdžurri, Ahbâr 'Umer b. Abdil-'Aziz, str. 62)
Znajmo da proganjanje i grubo suzbijanje ovih devijacija neće proizvesti osim dodatno pretjerivanje, zastranjivanje i udaljavanje. Najbolji dokaz za to je stvarnost i realnost, još od davnina, ali i danas, a događaji sa Džematom tekfira i hidžre nisu od nas daleko, pa uzmimo pouke!
