izvor: "Smutnja tekfira"
iz govora najvećih učenjaka današnjice; Albanija, Bin Baza i Ibn Usejmina,
Allah im se smilovao
Rekao je šejh Albani, rahimehullah:
Ukoliko se vratimo na džemat tekfirždija, ili njihove ogranke, i njihov tekfir na vladare i sve ostale koji žive pod njima i rade za njih, uvidjet ćemo da se njihova ideologija zasniva na nezdravom razmišljanju i rezonovanju, čija je osnova da je onaj ko počini grijeh nevjernik.
Sreo sam grupu ljudi koja je bila sa tekfirdžijama, pa ih je Allah uputio. Rekao sam im: “Spustili ste tekfîr na neke vladare, ali zašto činite tekfir na imâme, hatibe, muezine i čuvare džamija? Zašto činite tekfir na učitelje koji predaju šerijat u školama i na drugim mjestima?”
Oni su rekli:
“Oni su zadovoljni vladavinom ovih vladara koji sude nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio.”
Ukoliko je srce zadovoljno drugim sudom mimo onoga koji je Allah objavio, nevjerstvo u djelu postaje nevjerstvo u vjerovanju. Svaki vladar koji sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio jer smatra da je to danas prikladnije u odnosu na šerijatski zasnovan sud koji ima uporište u Kur'anu i Sunnetu, čini bez sumnje nevjerstvo u vjerovanju – a ne samo u djelu. Isto važi i za one koji su zadovoljni onim što mu je po volji i njegovim pogledom na vjeru.
Vi kao prvo ne možete reći da neki vladar koji sudi zapadnjačkim i nevjerničkim zakonima – ili mnogi od njih – govori da su oni istina i da su dobri, a da nije dozvoljeno suditi islamom, a ukoliko bi to rekli, bez sumnje su nevjernici.
Pređemo li na građane, među kojima su učenjaci, pobožni ljudi i drugi, čudim se kako ih proglašavate nevjernicima samo zato što žive pod vlašću koja obuhvata kako njih – tako i vas. Otvoreno kažete da su oni nevjernici i otpadnici i da je obavezno suditi po onome što je Allah objavio. Nakon toga međutim sebi nalazite opravdanje i kažete da, samo zato što čovjek odstupa od šerijatski zasnovanog suda, to automatski ne znači da je nevjernik! To je upravo ono što i svi ostali govore, ali vi na njih bespravno spuštate tekfir.
Jedan od faktora koji pojašnjava njihovu grešku i zabludu je da im se postavi pitanje kada musliman postaje otpadnik. Postaje li otpadnik nakon prvog puta? Ili mora objelodaniti svoje otpadništvo? Oni neće imati odgovor na pitanje i neće biti u pravu. Tako ćemo navesti slijedeći primjer;
Recimo da imamo sudiju koji ima naviku da sudi šerijatom. U jednom momentu se međutim odmeće i sudi nečim drugim mimo šerijata – i presuđuje u korist zulumčara umjesto u korist onoga kome je učinjen zulum. On je dakle bez sumnje sudio nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio. Kažete li za njega da je nevjernik i otpadnik? Ne, reći će oni, jer se to desilo samo jednom. Postaje li on onda nevjernik učini li to i drugi i treći put i odstupi li od šerijata? Ponovio sam pitanje tri ili četiri puta. Kada postaje nevjernik? Oni ne mogu postaviti granicu koliko se puta čovjek treba suprotstaviti šerijatskoj presudi da bi se mogao proglasiti nevjernikom.
Oni sa druge strane mogu učiniti suprotno ukoliko znaju da dotični prilikom prve presude preferira drugi sud nad Allahovim sudom, smatra ga dozvoljenim i omalovažava šerijatski sud; u tome slučaju je ispravno reći da je otpadnik.
I obratno; ukoliko vidimo da osoba deset puta presuđuje na način koji je u suprotnosti sa šerijatom, te ga upitamo zašto sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio – on kaže da je uplašen ili podmićen. Ovaj je mnogo gori od prvog, ali ga ne možemo proglasiti nevjernikom sve dok ne kaže da ne voli suditi po onome što je Allah objavio. U tom slučaju možemo reći da je nevjernik i otpadnik.
Rekao je šejh AbdulAziz Ibn Baz, rahimehullah:
Čuo sam koristan odgovor koji je uvaženi šejh Muhammed Nasirudin el-Albani dao u časopisu “el-Muslimun” na pitanje o tekfiru onoga koji ne sudi po onome što je Allah objavio.
Mislim da je to bio vrijedan i koristan govor u kojem je govorio u skladu sa istinom i slijedio put vjernika. Pojasnio je da nijednom čovjeku nije dozvoljeno proglašavati nevjernikom onoga ko ne sudi po onome što je Allah objavio, ukoliko ne zna da li on to sam smatra dozvoljenim ili ne. Pri tome je dokazivao riječima Ibn Abbasa i drugih iz redova selefa. Nema sumnje da je ispravno ono što je odgovorio u skladu sa tefsirom riječi Uzvišenog Allaha:
“A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su baš nevjernici.” (5:44)
“Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio baš su zulumčari.” (5:45)
“Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – baš su prema Allahu buntovni/fasici.” (5:47)
Pojasnio je da se nevjerstvo dijeli na veće i manje nevjerstvo, kao što se zulum dijeli na veći i manji zulum – i kao što se prkosni grijesi dijele na veće i manje. Onaj ko smatra da je dozvoljeno suditi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, činiti zinaluk, uzimati kamatu ili neku drugu zabranu o kojoj nema različitih mišljenja – upao je u veće nevjerstvo i veći zulum i prkosni grijeh. A onaj ko upadne u to ne smatrajući to dozvoljenim je upao u manje nevjerstvo i manji zulum i prkosni grijeh-fisk.
Rekao je šejh Muhammed bin Salih Ibn el-Usejmin, rahimehullah:
Iz riječi dvaju učenjaka (Albanija i Bin Baza) zaključuje se da se jedino radi o (većem) nevjerstvu ukoliko počinilac to smatra dozvoljenim, za razliku od onoga koji sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio znajući da je to grijeh i nepokornost; ovaj nije nevjernik, jer nije sudio na taj način smatrajući to dozvoljenim – nego iz straha, nemoći i slično. Na osnovu ovoga se ta tri ajeta odnose na slijedeća tri slučaja:
1 – Onaj ko sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio u zamjenu za Allahovu vjeru. Ovo je veliko nevjerstvo koje počinioca izvodi iz okvira islama, jer je dotični sebe učinio zakonodavcem pored Uzvišenog Allaha – a i mrzi Allahov propis.
2 – Onaj ko sudi nečim drugim iz strasti, straha i slično. Ovaj nije uznevjerovao, nego je prkosni griješnik-fasik.
3 – Onaj ko sudi nečim drugim ugnjetavajući i čineći nepravdu. Dotični ne primjenjuje ljudske zakone, nego samo sudi nečim drugim u određenom slučaju. Primjer toga je da sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio da bi se nekome osvetio; ovaj je nepravedan.
Ove osobine se dakle primjenjuju ovisno o stanju. Postoje i učenjaci koji kažu da se sve ove osobine primjenjuju na istu osobu i da je svaki nevjernik ujedno i nepravedan i griješan. Oni to dokazuju Allahovim, azze ve dželle, riječima:
“A nevjernici su pravi zulumčari!” (2:254)
“A one koji su bili buntovni – čeka Vatra, u kojoj će prebivati” (32:20)
Ovo je veći fisk (prkosni grijeh)
U svakom slučaju, čovjek, baš kao što je šejh Albani, rahimehullah, istakao, treba sagledati kakve će biti posljedice toga. Ne radi se isključivo o teoretskom pitanju. Najvažnije se odnosi na praksu i kakve će biti posljedice toga.
