odgovorio: šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Pitanje:
Ja, da Allah sačuva, ne preispitujem ono što je Allah naveo u Kur'anu ali radi moga znanja želim da znam, zašto Allah sebe hvali u Kur'anu i namazu? Allah nije potreban hvale od ljudi, ko smo mi?! Kao na primjer u namazu kada kažeš: „Allah čuje onoga ko Ga hvali.“ Zašto je to tako?
Odgovor:
Hvala pripada Allahu.
Buharija (4631) i Muslim (2760) su zabilježili predaju od Ibn Mesuda, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema niko da mu je pohvala draža mimo Allaha, i zbog toga On je pohvalio sam Sebe. I nema niko ko je ljubomorniji od Allaha, i zbog toga je zabranio razvrat.“
Uzvišeni Allah nema potrebu za svjetovima, njihovim pohvalama i djelima. Bez obzira kakva dobra ili loša djela oni radili, ne mogu naštetiti Allahu, niti Mu mogu čime koristiti. On Uzvišeni nema nikakve potrebe za njima, ali su oni u potrebi za Njim, kao što On Uzvišeni kaže:
„O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.“
(Prijevod značenja Fātir, 15)
Ali, Uzvišeni Allah, voli od Svojih robova da Mu budu pokorni, da imaju lijepo mišljenje o Njemu i da ga hvale, jer On je toga zaslužan. Voli od Svojih robova da Ga opisuju onako kako On zaslužuje, jer ako to urade, to će ih sačuvati od toga da Mu pripisuju stvari koje Mu ne dolikuju.
Slavljenje i veličanje Njega onako kako On zaslužuje je uspostavljanje istine i rad po njoj. Tako je pravda uspostavljena na nebesima i Zemlji; suprotno tome, ako mu budu nezahvalni i ne budu mu zahvaljivali, neće moći uspostaviti pravdu među sobom.
Slavljenje i veličanje Njega je od najveće koristi ljudima na ovom svijetu i onom.
Imam Nevevi, rahimehullahu te'ala, je rekao u komentaru hadisa kojeg smo spomenuli iznad:
„U stvarnosti ovo je od najvećih interesa ljudima, jer Ga oni hvale, i On ih nagrađuje, tako da imaju korist, dok, Uzvišeni Allah nema potrebe za ljudima i njihove pohvale Mu ne koriste, a ako Mu ne budu zahvalni to Mu neće štetiti.“
Kaže Mubarekfuri, rahimehullahu te'ala:
„On voli pohvale da bi mogao da nagrađuje zbog toga, i zbog toga to ide u korist ljudima; a ne zato jer On ima koristi od zahvale i pohvale. Mi volimo zahvalu jer iz toga imamo neku korist i zato da bi mogli imati visoko mjesto među ljudima. Tako da je jasno da obični narod pravi grešku kada kaže: 'Ako Allah voli pohvalu, zašto je i mi ne bi volili.'“
(Tuhfetu-l-Ahvezi (9/357):
Štaviše, hvaljenje Njega je priznavanje Njegovog istinskog stepena. Kada bi bio slučaj da nam to nije naredio, i rekao kako ćemo to raditi, ne bi znali šta to dolikuje Njegovoj veličini i uzvišenosti od pohvale i veličanja, i ne bi upoznali našeg Gospodara preko Njegovih lijepih imena i savršenih svojstava. Znanje o tome je osnova Njegovog hvaljenja i veličanja, i to je osnova preko koje rob poznaje svoga Gospodara.
Hvaljenje Allaha Uzvišenog oslobađa pojedinca od osobina oholosti, umišljenosti i ponosa. Onaj ko ne pripisuje sve blagodati Allahu i zahvaljuje Mu zbog njih, pripisati će ih sebi, i tako će se uzoholiti, gledati na ljude sa visoka, kao što je uradio Karun kada su ga opomenuli na Allaha i Njegove blagodati: „'Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim' – govorio je on.“ (Prijevod značenja El-Kasas, 78). To je zbog njegove umišljenosti prema ljudima i njegove oholosti. Pa je Allah učinio da ga zemlja proguta, zajedno sa njegovom kućom. Onda je Uzvišeni Allah rekao: „Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.“ (Prijevod značenja El-Kasas, 83).
Hvaljenje Uzvišenog Allaha, i poznavanje Njega učenjem Njegovih savršenih svojstava otvara vrata istinskom robovanju Njemu, a što ne možemo učiniti niti do toga doći osim da naučimo razloge zbog čega Ga trebamo hvaliti, a što se može postići učenjem značenja Njegovih lijepih imena i savršenih svojstava koja od nas proiziskuju da Ga hvalimo. (vidi više na http://spoznajallaha.blogspot.com/)
Hvaljenje i veličanje Njega Uzvišenog, onako kako zaslužuje, otvara vrata razumijevanja naše slabosti, manjine, poniženosti i potrebe. Tako će osoba postići istinski stepen robovanja Allahu.
Ibn Kajjim, rahimehullahu te'ala, kaže:
„Dva su oblika siromaštva (potrebe):
Prvi oblik je nasljedno siromaštvo. Ova vrsta se odnosi na sve i niko nije izuzet, pobožan ili griješnik. Ovo ne povlači sa sobom hvalu ili kuđenje, nagradu ili kaznu, nego je to kao i činjenica da je stvorenje stvoreno.
Druga vrsta siromaštva je podložna volji (priznavanje svoje nemoći), koja je rezultat dvije vrste znanja: znanje roba o njegovom Gospodaru i njegovo znanje o sebi.
Kada postigne ove dvije vrste znanja, vode ga vrsti potrebe i siromaštva prema Allahu koje je ustvari pravi izvor snage i sreće.“
(Tariku-l-Hidžretejn)
Međutim, kažemo:
Nije uredu uopšte postavljati ovo pitanje, jer je suprotno ispitu i odgovornosti. Jer nema šerijatske ili razumske osnove za ovo pitanje. Ako je ispravno pitati: „Zašto Allah hvali sam sebe i naređuje Svojim robovima da Ga hvale, iako nema potreba za njima?“ Onda je ispravno i ovo pitanje: „Zašto im je naredio da klanjaju, poste, obavljaju Hadždž, da Ga spominju i da čitaju Kur'an? Zar On nije neovisan od svega toga?“ Baš kao što On Uzvišeni nema potrebu za ljudskim pohvalama, isto tako nema potrebu za njihovim namazima, postom ili bilo kojim drugim ibadetom. Tako da osoba treba da se fokusira na to da se pokorava Allahu i obožava Ga na osnovu pokornosti i predanosti, ubjeđenja i zadovoljstva. Allah Uzvišeni kaže u hadisu kudsijj:
„O Moji robovi, ne možete mi doći sa nečim što će Mi štetiti, niti možete uraditi nešto što će Mi koristiti! O Moji robovi, kada bi prvi i zadnji od vas, i ljudi i džini, imali srce najpobožnijeg čovjeka od vas, ne bi to ništa povećalo Moju vlast.“
A Allah zna najbolje.
